Piše: Budo Simonović
Nikad neću zaboraviti taj strašni dan u Bučju 1992. godine – tvrdi Amir Reko, čovjek zbog kojeg je taj dan krupnim slovima upisan u istoriji stradanja srpskog naroda u dolini Drine tokom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.
– Dok sam govorim, okolo je stajala vojska sa uperenim i zapetim puškama i imao sam utisak da bi za tren pobili sve te nesrećne, uplašene i bespomoćne ljude samo da se pomjerim ili dam bilo kakav znak u tom smislu. Dodatnu nevolju, ulje na vatru je predstavljalo to što je upravo u trenucima dok sam ja pokušavao da spasim Srbe na Bučju, tekao frontalni napad Srba i srpske artiljerije na Goražde. Ja govorim o miru i praštanju, hoću da spasim te unesrećene ljude, ostavljene i prepuštene sudbini, a dolje u Goraždu, u tim trenucima opšta ludnica, gruvaju granate srpske vojske i ginu ni krivi ni dužni.
Valjalo je u takvoj situaciji nekako urazumiti te koji su bili spremni da pobiju te bespomoćne ljude i utuviti im u glavu da ovi Srbi ovdje nijesu ni na koji način krivi za stradanja njihovih, za stradanje moje porodice, pa ni za sve to što se dešava dolje u Gopraždu.
U tim odsudnim momentima opet sam čuo glas moje majke koja mi je uvijek otkad pamtim pa do našeg poslednjeg viđenja uporno ponavljala i učila me da čovjek u svakoj prilici mora ostati čovjek. Te njene riječi i pouke su nadjačale i moju tugu za njom, bol zbog njene grozomorne sudbine – to me, konačno, navelo i da krenem na Bučje i riješim da po svaku cijenu spasim te nedužne ljude.
Kazao sam ko sam, šta sam i odakle sam a onda ispričao da sam prije tri dana saznao za tragediju moje porodice, šta su mi Srbi uradili, ali da ja neću i ne želim da se svetim nad nedužnim ljudima, onima koji nijesu krivi za taj zločin, da ću im ja, uprkos svemu pomoći koliko najviše mogu i da neću dozvoliti da oni nezasluženo ispaštaju i trpe jer to nije ni po ljudskoj ni po božjoj pravdi...
Nastao je muk, ledeni tajac i bilo je jasno da su te moje riječi ostavile veoma snažan utisak i na Srbe, ali i na ostale, moje vojnike, koji su okolo držali oružje na gotovs, spremni da ih pokose, da uva živa od njih ne ostane.
Nijesam krenuo s njima kako sam u početku obećao jer sam morao hitno da se vratim u Goražde, pozvali me u komandu, a mnogo kasnije sam saznao da sa Srbima nije postupljeno kako sam ja naredio već su neki drugi, mimo mene i moga znanja, prekršili naređenje i pogazili moju riječ, napravili gluposti i zlodjela sa kojima nijesam imao nikakve veze.
Osjećao sam ja, dakle, od početka da se mnogima, ne samo u Goraždu, nego i u samom državnom vrhu u Sarajevu, ne dopada moje postupanje i komandovanje, to što koliko god mogu i gdje god se pitam branim i ne dam da se čine zločini nad nedužnima, a sve je posebno bilo izraženo nakon te akcije na Bučju.
Amir Reko je izdržao još oko dva mjeseca u Goraždu, a onda je, pod izgovorom da hoću da posjetim porodicu u Bitolju, otišao, prebacio se u Makedoniju, uzeo ženu i kćerkicu i odatle avionom pravo u Dansku, gdje je ostao da živi i radi i odakle se u Bosnu nije vraćao punih sedamnaest godina.
Sjutra: PRVA LjUBAV
ZABORAVA NEMA
Pripremali mu likvidaciju
Amir Reko će tek nedavno i zvanično saznati, dobiti potvrdu da mu je te 1992. godine u Goraždu poslije spasavanja Srba iz Bučja i drugih sličnih akcija pripremana likvidacija.
– Kad su me skoro pozvali u tužilaštvo za ratne zločine da svjedočim protiv jednog od tih bošnjačkih komandanata zbog zlostavljanja zarobljenika, pitali su me da li sam znao da su mi u Goraždu radili o glavi. Rekao sam da sam znao, da sam osjećao da me neki ne vole i ne gledaju baš dobronamjerno, a onda su mi oni dali jedan papir, službenu potvrdu – izjavu jednog, da tako kažem, upućenog i obaviještenog svjedoka iz Goražda, koji je ispričao da je dana tog i tog pripremana likvidacija kapetana Amira Reka zato što je zaštito i spasio Srbe iz sela Bučja...
Piše: Budo
Simonović