-Priredio:MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Novica Đurić doživljava jezik kao specifično nasleđe, dok na versifikaciju gleda kao na svojevrsnu nauku, neophodno znanje koje se mora primijeniti, smatra prof. dr Radojka Vukčević.
,,Za ovog pjesnika forma je nagrada po sebi, ona daje njegovim pjesmama dodir nečeg romantičarskog, čime pjesnik stvara starinski odnos između sebe i svijeta. On je sjetno svjestan da se između njega i istorije svijeta, Crne Gore pogotovo, nalazi ogroman i nepotpun svijet, poredak pomoću koga može uspostaviti ravnotežu u odnosu na sve grehove civilizacije. Ovo znači da Novica Đurić vidi čovjeka iz perspektive istorije i prirode. Nije teško tvrditi da Novica Đurić može da stvori poeziju koja će se obožavati, njegovi česti motivi: kamen, rosa, izvor, svi su u skladu, pa ipak preponi alagorija na bol i nadu”, smatra ona.
Najveće ocjene Đurićeva poezija dobija od znamenitih kolega, kakav je Dragan Lakićević, koji je zapisao da Đurić misli u stihovima.
,,Đurićeve pjesme su empirijski trenuci. Ono što je doživio, shvatio, zaključio, pomislio - naš pjesnik bilježi u formi lirske pjesme – neposredno, nađeno, prepoznato u svom unutrašnjem svijetu. Iskaz unutrašnjeg svijeta u poeziji postaje lirski solilokvijum. To se desilo i Novici. Umjesto naglas, on govori pjesmom, ono što je u njemu - u duhu ili na umu. Čim je u pesniku, pesma je dovoljno tajanstvena da je ne treba ni ukrašavati (usložavati), niti eksplicirati (pojednostavljivati). Đurićeva lirska materija sadrži tri oblasti: religijsku, porodičnu, ljubavnu. Na emotivnom planu, ove oblasti se ne mogu razdvojiti”, smatra Lakićević.
Da Đurić i u prozi dostiže izvanredne domete smatra akademik Matija Bećković.
,,Čovjek je ono što pamti. To je istina o svakom smrtniku, a pogotovo pjesniku. Ne može se znati po kom ključu je pamćenje nešto izdvojilo i zapečatilo, a nešto drugo izbrisalo, kao da ga nije ni bilo.To je jedna od tajni našeg identiteta. Ono što pjesnik ne može da zaboravi postaju i motivi oko kojih je sadjenut i koji najupornije traže da dođu do riječi. Jednu takvu nisku nanizao je iz svog pamćenja pjesnik Novica Đurić u lirskoj ispovijesti koju je naslovio ‘Pričam ti roman’. Riječ je o istinitim, ličnim doživljajima o kojima pjesnik zna više od ikoga, zato ih i ispisuje ne osvrćući se naokolo i ne ugledajući se ni na koga. Imena su prava, likovi stvarni, događaji istiniti, ali transponovani i poverebni hartiji, dobijaju novi, viši smisao. Tako se pjesnik na najbolji način odužuje i svojim najmilijima i svome životu. Kada bismo rečenice u ovim medaljonima prelomili kao stihove bilo bi očiglednije da je riječ o pjesmama, a i bez toga vidno je da su to svojevrsne pjesme u prozi. Poezija ostaje nasušna, a govor o poeziji suvišan, gotovo kao vid skrnavljenja, kao dodatak koji poezija izbjegava. U vrijeme u kojem se govori o kraju knjige, kad se više gleda i sluša nego čita, kad jezik nije ni „kuća bića” ni „kuća naroda”, nego samo sredstvo komunikacije, Novica Đurić svoj glas nadodaje na glasove pjesnika koji su mu prethodili ostajući nepokolebljivi vjernik poezije, odan pjesničkom bratstvu i pozvanju i to u času i baš tamo gdje se čini da je narod tu kuću raskućio i iz kuće prešao u kućaru. Uprkos tome još uvijek ‘ono što ostaje utvrđuju pjesnici’. A vjera u poeziju je već pobjeda poezije i poezija sama po sebi”, smatra akademik Bećković.
(NASTAVIĆE SE)