-Priredio: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Pjesnik Novica Đurić posebnu pažnju u svom stvaralaštvu posvetio je naravno i najmlađima.
– Pjevanje za djecu najčešće je na zadate, pa i isuviše poznate teme, jer pjesništvo za djecu ima i svoje vaspitne i spoznajne zadatke. A prva od svih zadatih tema jeste sricanje bukvara, čega se evo, po ko zna koji put u srpskom pjesništvu za djecu, latio i pjesnik Novica Đurić. Kada je u pitanju pjevanje na zadatu temu pjesnik ima više iskušenja, a najveće je da ostane u temi i da bude svoj, odnosno da njegovo pjevanje izdrži poređenja sa svima koji su se oglasili na istu temu. Pjesnik Novica Đurić je prošao sva ta i druga iskušenja. Njegov bukvar je stvarni doprinos i pjesništvu i pedagogiji, naročito u pronalaženju drugih, nebukvalnih značenja pojedinih pojmova..., smatra akademik Milovan Vitezović.
O istom djelu književnik Dragomir Brajković piše: ,,...Ispjevao je Novica Đurić osobenu a, za dječji uzrast, primjerenu slovaricu. Opjevao je slova uvodeći istovremeno dijete među stvari i pojave. Objašnjavajući slova on je osvjetljavao put ka suštini, ka imenu, porijeklu i značenju, ka smislu i namjeni. To je svojevrsni pojmovnik ostvaren maštom i razmahom inventivnosti...”.
O poeziji Novice Đurića pisao je i poznati pjesnik Momir Vojvodić.
– U svom lirikovanju pjesnik Novica Đurić oprezno pješači riječ po riječ, krećući se pipanjem – pip po pip, pa još opreznijim pogledivanjem ka vrhu do kog valja preći sve zamke jezika i osvajati sve izrazne načine, sve dok se ne osvoji svoja melodija i vlastiti kalup svoga slovopleta, kako bi bio samo sebi sličan. A to se lako ne postiže. To polazi za rukom samo samosvojnim igračima vatrom, a ko se vatrom igra i u toj igri ne izgori, a istinski gori tvoračkim plamom, taj je onaj hrabri i pravi, koji voli samog sebe i koji se divi svojoj ljudskoj moći, koju daje Bog, da izgovara riječi. Pravi liričar govori riječ po riječ. I crkva je mislila riječ po riječ. Ni neimari ne čine drugačije, nego kam po kam zidanica, smatra on.
– Božja djeca su strašna poema o Nama. Strašna ura. U strašnom svijetu — najstrašnijem i najusamljenijem od svih svjetova koji su postojali. U elegantnoj, bolje reći u dobro skrojenoj formi, jezikom brđanske, srpske nesanice, premora, prekora i pokore... i sve tako i u tom pravcu i smislu, bez pravca, i Bože moj, bez smisla. Ovoliko puste nevolje u jednoj duši, u jednoj Pjesmi. Možda će Molitvama, dugim, stoljećima... biti očišćen, ili bar, djelimično očišćen ovaj naš Čovjek – Narod. Ne mirišu više bagremovi, ako su ikada i mirisali, cvjetaju naše rane, tako nekako razmišlja Novica Đurić, pjesnik kolektivnog udesa, čovjek i pjesnik i hrišćanska duša koja gorke suze lije. I moli. U ovoj Poemi još piše, da nema pjesme koju bi svi pjevali. Nema. Nema nigdje zračka ljubavi. I kada bi se pojavio taj zračak, to bi bilo čudo, prikazanije, nešto nevjerovatno u doba mržnje, raskola, kolektivnog laveža. Novica Đurić je ispisao jednu Knjigu o opštem bolu, nesnalaženju, užasu. Ono o čemu mnogi, ili skoro svi pričaju – Đurić je poezijom saopštio vrhove te nesreće, bola, patnje i nepogode, piše pjesnik Ranko Jovović.
(KRAJ)