-PIŠE: mr Radoje Femić
Veliku simboličku zagonetku, koju je iniciralo Beketovo djelo ,,Čekajući Godoa”, Miodrag Bulatović svojom dramom ,,Godo je došao” uspijava da „odgonetne“. Prednost čitanja, sadržanu u vizuelizaciji poetskih slika, koje iznova obrazuje svaki čitalac ponaosob, Bulatović koristi za realizaciju svoje poetičke perspektive. Prototekst na koji se ugleda, međutim, ne slijedi na mimetički način. Štaviše, prije bi se moglo reći da „zloupotrebljava“ Beketovog Godoa za obrazovanje nove simboličke perspektive.
Svjestan jedinstvenosti sopstvenog poduhvata, Bulatović je kao uvertiru za čitanje njegovog komada „Godo je došao” sačinio „nekoliko sasvim slučajnih usputnih beležaka“. Prije toga, vezanost za prototekst Samjuela Beketa Bulatović je naznačio podnaslovom svoje drame, ističući da je to „varijacija na jednu veoma staru temu“. Protivrečnost pojašnjavanja književnog djela Bulatović uočava u nemogućnosti da se neumjetničkom upotrebom jezika razloži simbolički poredak književnog teksta, često sakriven ne samo u onome što sadrže riječi već i u onome što čini njihov eho. Pripadnost drame „Godo je došao” tradiciji apsurdnog stvaralaštva sugeriše sam autor, naglašavajući da je ovo djelo „sazdano celo na paradoksima, na metaforama, na alegorijama.“ U autopoetičkom dijelu odnos prema prototekstu predvidljiv je barem u odnosu na formalnu strukturnu dimenziju. Za razliku od Beketa, koji svoju dramu lišava uobičajenih strukturnih konvencija (podjele na činove i scene), Bulatović ostaje privržen dramskoj strukturi, tako da se kontrastivni odnos prema prototekstu uspostavlja već na formalnoj ravni. Bulatović doslovno ističe da je na akciju stavio glavni akcenat. Akcija, ili radnja, kao nužan preduslov uspostavljanja dramske napetosti i realizacije dramskog sukoba, isključuje Bulatovićev komad iz tradicije „nedramatičnih drama.“ Poput njegove proze, i dramu karakteriše izrazit dinamizam, ostvaren kroz predanost (anti)junaka akciji, dok je prostor za kontempalciju veoma redukovan. Dijalozi se dinamično smjenjuju, i kompozicione etape dramskog teksta usmjerene su ka raspletu. U tom smislu, odnos prema prototekstu je izrazito distinktivan. To će se odraziti i na simbolički plan, budući da je kod Beketa osnovna „prepreka“ dinamici teksta neotklonjiva, tako da se nedostatak akcije, kako je ukazano u prethodnom poglavlju, zamjenjuje dominacijom verbalnog plana.
Strukturno svojstvo koje dramu „Godo je došao” vezuje za antidramski diskurs jeste njeno žanrovsko određenje. Autor ne pretenduje na jedinstvenost žanrovskog određenja, koje bi imalo formu žanrovskog etiketiranja, već ostavlja slobodu tumačenja. Nijedan od odabranih žanrovskih modela (drama, komedija, farsa, tragikomedija, povest, satira...) ne dovodi pod znak pitanja osnovno obilježje teksta: „a najviše od svega ovo je igra.“
Igroliki princip svoja značenja crpi iz bliskosti infantilnoj perspektivi, koja omogućava poigravanje s normama ophođenja i odnosa prema svijetu. Pristanak na igru podrazumijeva ukidanje opozitnosti koje nepremostivo odvajaju svijet egzaktne realnosti od svijeta mašte. U nekim djelima apsurdnog karaktera, izraženost ove komponente toliko je snažna da se tekst može tumačiti i u ključu stvaralaštva za djecu. Bulatovićeva drama ne ostavlja takve mogućnosti, zbog surovo eksponirane destruktivnosti, kao osnovne karakterne osobine njegovih likova. Poetička konstanta drame „Godo je došao” je pesimističko osjećanje, koje igru lišava zabavnog karaktera, i pretvara je u igru za opstanak po svaku cijenu.
„Bulatovićeva polazna spisateljska namjera (intentio auctoris) bila je da svoj tekst utemelji na razrešenju dihotomije čovjeka/čovječanstva, i iščekivanja Godoa/Boga, koji ne dolazi. Ili, drugačije rečeno, osnovnu polifonijsku antinomiju Beketovog dramskog teksta: egzistencije božanskog bića ili njegove egzistencije kao puke iluzije, Bulatović ukida preciznim i jednoznačnim sižejnim potezom: dovođenjem Goda“. Motivišući odluku da „dovede“ Godoa među ljude, i time označi kraj nepodnošljive epohe uzaludnog očekivanja, Bulatović iznosi uvjerenje da je Beket „osudio čovečanstvo na doživotno čekanje. Bila je to genijalna, cinična i sasvim nepravedna formula: ljudi ga očekuju a ne znaju ni ko je on; očekuju ga a on nikako ne dolazi. Tu kod Beketa počinje i završava se sve. Ali nema formula koje su zatvorene i završene“.
Težnja ka završenosti formule ulovila je odluku autora „da se poigra i da ga dovede.“ Ranije uočena Bulatovićeva sklonost karnevalizaciji doživjeće ovom dramom svoju punu realizaciju. Poigravanje s velikim egzistencijalnim temama, groteskno suprotstavljanje likova njihovim očekivanim svojstvima, demitologizaciju Godoovog lika i njegovo prevođenje iz metafizičkog u realni hronotop – sve su to novine koje Bulatović ugrađuje u svoju interpretaciju Godoovog dolaska.
Antiutopijski karakter drame „Godo je došao” izražava autopoetički stav autora: „Čovečanstvo je nemoguće napraviti srećnim.“ Godo, prema tome, nije ni spasilac ni izbavitelj. On ne može donijeti svojim podanicima promjenu metafizičkog statusa, niti izmijeniti apsurdni poredak, kojem ih je Beket potčinio. Godo će, u Bulatovićevoj viziji, svojom pojavom još jače istaći apsurdnost svijeta koji je prividno podijeljen na one koji čekaju spasenje i na one koji to spasenje donose. Nagovještavajući osnovne sadržajne crte dramskog teksta, Bulatović napominje da evolucija Godoa – od potencijalnog mesije do nepotrebnog zanatlije (pekara), ukazuje na nepostojanje šanse za izbavljenje, jer prestavnici ljudske vrste na sceni niti spasenje žele, niti su ga zaslužili.
(NASTAVIĆE SE)