- Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
...Dokument je predviđao i vanredne i neuobičajene situacije. U njemu je, na primjer, bila klauzula da u slučaju ubistva Rusa ili Grka, zločinac je (ako je zatečen na mjestu ubistva) morao biti ubijen na tom istom mjestu. Ako je ubica pobjegao sa mjesta zločina, onda sva njegova imovina ( izuzev određenog dijela, pod uslovom da njegova žena nije učestvovala u zločinu) ide rodbini žrtve. Ako zločinac nije imao nikakve imovine, sudski proces nije zatvaran, već se nastavljalo sa potragom za njim sve do tada, dok ga ne uhvate i pogube.
Sporazumom je bilo predviđeno da ako Rus pokrade Grka (ili obratno) i lopov bude uhvaćen na mjestu krađe, u slučaju da se lopov suprostavlja, vlasnik ukradenog je imao pravo da ga ubije, a da zbog toga ne bude kažnjen. Ako se lopov predao bez protivljenja, morao je da vrati vlasniku tri puta više od onoga što je ukrao. Čak i za običnu tuču predviđala se novčana kazna. Ako okrivljeni i njegova porodica nijesu mogli da plate to što im je određeno, okrivljenog su skidali skroz golog. To je značilo da se od golog nema šta uzeti.
Sve tačke govore o tome koliko su obje strane krajnje ozbiljno poštovale sporazum, pokušavajući svim snagama da sačuvaju mir i saradnju i da izbjegnu neprijatna iznenađenja i nesporazume.
Ovaj stari sporazum nije nimalo neprecizniji od sadašnjih sporazuma. Sporazum je pojašnjavao čak pravila ponašanja obje strane u slučajevima ako se nešto dešavalo sa njihovim trgovačkim brodovima. Bilo je propisano, ako grčki brod uplovi u tuđe vode, a pored njega se nađu ruski brodovi, oni su morali da čuvaju taj brod sa utovarom i pomognu da se dopremi na bezbijedno mjesto. Rusi su takođe bili obavezni da izvlače grčke brodove, koji su bili nasukani u plićacima ili na sprudove i pomognu grčkim moreplovcima, ako ih zadesi nevrijeme.
O tome koliko se bilo izgradilo povjerenje između Rusa i Grka, govori posebna tačka sporazuma iz 911.godine, koja glasi: „Ako se desi da se Rus ili Grk nađu u jednoj od zemalja i budu zarobljeni od Rusa ili Grka, onda ih oni moraju otkupiti i isporučiti u domovinu, a tamo će im biti isplaćena otkupna suma novca“.
Isto se odnosilo i na vojne zarobljenike.
Taj velikodušni sporazum je važio za sve, ali nijesu bili abolirani od prekršaja ni Rusi, ni Grci. Dokument je predviđao: ako roba ukradu ili ako rob pobjegne, a njegov gazda se bude žalio, onda se rob mora vratiti. Ruski trgovci su imali pravo da traže svoga roba u Konstantinopolju na svakom mjestu. Taj Grk, koji ne bi dozvolio Rusu da izvrši pretres njegove kuće, automatski je smatran krivcem za krađu roba i surovo je kažnjavan.
Budući da su mnogi ruski trgovci odlučili da stalno žive u Konstantinopolju, sporazum je predviđao i takve situacije: ako neko od Rusa, koji živi u Vizantiji, umre, a ne uspije da za života odredi naslednika svoje imovine, onda se ona obavezno slala najbližoj rodbini u Rusiju. Ako je taj, koji se obavezao da vrati imovinu, pokušao da je utaji, ili nije htio da je vrati u Rusiju, na žalbu Rusa, imovina je morala biti vraćena silom u domovinu. Ta ista pravila su važila i za Grke, koji su se doselili u Rusiju.
To je bio dobar dokument, koji su potpisali ozbiljni ljudi i koji nijesu razmišljali samo o trenutnom vremenu, već i o budućnosti.
U tim vremenima čuveni trgovački put od Normana ka Grcima, t.j. od Skandinavije i Baltika do Vizantije preko slovenskih zemalja, nije bio baš jednostavan, već naprotiv mnogo opasan.
O srednjem i južnom dijelu toga puta, vizantijski istoričar i imperator Konstantin Bagrjanorodni je govorio sljedeće: Slovenska plemena su u toku zime sjekla šumu u planinama i pravili lađe, a gradili su i čamce izdubene u drvetu, t.j. od jednog debelog stabla. U proljeće kad se led otapao na Dnjepru, oni su spuštali plovila do Kijeva. Ovdje su plovila u potpunosti opremali za dalju plovidbu ( ugrađivali su rašlje i postavljali vesla od starih lađa i čamaca), utovarali robu i sačekivali druge lađe, kako bi zajedno bili bolje zaštićeni i kretali na daleki put niz rijeku. Prije ulaska u opasne brzake na Dnjepru, veći dio posade je izlazio na obalu, a ostali su uz pomoć motki ili gazom provozili lađe između opasnog kamenja.
Kod četvrtog najopasnijeg brzaka, kako piše u ljetopisu, dio vojske je obavezno zauzimao položaje za odbranu u slučaju napada stepskih nomada-pečenoga, a svi ostali su istovarali teret sa lađa i na rastojanju od „6000 koraka“ prenosili robu na leđima. Čamce su vukli prevlakom ili nosili na rukama obalom. Zatim su plovila ponovo spuštali u vodu i utovarali robu. Doplivavši do ostrva Sveti Đorđe ( danas se ostrvo zove Hortica), prilazili su bogovima i prinosili žrtvu u znak zahvalnosti za uspješan prolazak kroz brzake. Stigavši u ušće Dnjepra, karavan se obično zaustavljao da čamce malo dovedu u red i da se pripreme za dalju plovidbu Crnim morem do Vizantije.
I ovdje se pokazuje solidarnost, radna sposobnost i sve što se radilo bilo je smišljeno. Jesu li to stvarno Varjazi pomogli svojom „organizovanošću“, ili su stari Sloveni bili baš „neorganizovan i neuk“ narod , kako je to vidio ljetopisac-cjepidlaka.
Treba istaći, pošto je knez Oleg prvi pokrenuo trgovinu sa Vizantijom, od koje su imali koristi obje strane, da je odigrao veoma važnu ulogu u tome, što je pravoslavlje postalo glavna religija u Rusiji. Odmah poslije pokretanja trgovine između Slovena i Grka počela je ideološka i kulturna razmjena.
Ljetopisci tvrde da su izaslanici, koje je poslao Oleg 911.godine u Konstantinopolj, po uspješnom završetku poslovnih pregovora ostali u Vizantiji na molbu imperatora. On ne samo da ih je bogato nagradio, već im je „odredio ljude, koji će ih voditi po crkvama, pokazivati bogatstvo u njima i upoznavati sa učenjem Hristove vjere“. Tako je „put ka vjeri“ vodio preko trgovine.
(Nastaviće se)