-Piše: Budo Simonović
Vrijeme će vjerovatno, kao i u svakoj zagonitki, i u ovoj učiniti svoje, potvrditi staru mudrost: zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju – potvditi da li Dragiša Mićunović iz banjanskog Đurđeva Dola s razlogom vjeruje da je glasoviti filmski glumac Robert Mičam izdanak njegove loze, njegov brat od strica, ili da je sve plod nečije mašte i pukih slučajnosti i gotovo nevjerovatnih podudarnosti.
Ono što je već sada izvjesno i bespogovorno jeste i priča o samom Dragiši Mićunoviću i njegovoj užoj porodici. Ona sama za sebe zavređuje pažnju, čini zasebno poglavlje u ovom „romanu” koji je sročio život, onaj koji to umije i zna bolje i maštovitije od svakog pisca.
Đurđev Do, odnosno banjansko selo Smrduša kao navodna postojbina Mičamovog oca, pa i cijeli Banjani, iako su vjekovima bili tursko katunište, pasište i pustolina na kojoj su vuci i hajduci krdisali turske buljuke, od iskona su bili i stalno ljudsko stanište i ubježište. Potvrđuju to nebrojeni biljezi i tragovi minulih civilizacija koji sežu do eona ljudskog postanja. O tome najubjedljivije, neporecivo govori znamenito arheološko nalazište Crvena stijena kod Petrovića.
U Đurđevom Dolu i cijeloj Smrduši to uvjerljivo potvrđuju nebroje kamene gomile, odnosno kamene nabače, kako ih ovdje zovu (u drugim krajevima su to tumuli, gromile, mogile...):
– Samo na mom imanju ima desetak takvih gomila, a u cijelom Đurđevom Dolu mislim da ih je više od trideset – veli Dragiša Mićunović. – Neki su ih i raziđivali i istraživali i čini se da je najbliža istini pretpostavka da su to, u stvari, bile grobnice, odnosno da su tako kamenjem zatrpavani umrli ili poginuli. Pod njima su, kažu, gdjegdje nalaženi ostaci oružja, iz čega bi se mogao izvesti zaključak da su tako sahranjivani poginuli ratnici i vojskovođe. Kosti, naravno, nijesu nađene, jer je vrijeme činilo svoje. Kamene gomile su propusne i spoljni uticaji veoma jaki pa su se kosti vremenom sigurno pretvarale u prah...
Kako god da je bilo, svakako nema sumnje da je i ovdje, u ovoj nedođiji, na ovom ljutom i negostoljubivom kršu, život bujao i čovjek opstajao i mnogo prije dolaska slovenskog življa. Nije stoga ni čudo da su i Mićunovići ovdje, prije više od vijeka i po, nedugo poslije Grahovske bitke, našli utočište i savili porodično gnijezdo.
– Da je moj pradjed Šćepan ovdje doselio oko 1860. godine, govori jedna stara čatrnja, odnosno bistijerna, koja je, kako je uklesano na litici iznad nje, sagrađena 1871. godine i koja eto i danas postojano služi. Kako je ovo bezvodan kraj, valjalo je prvo riješiti taj veliki problem. Našli su duboku jamu uz jednu tvrdu monolitnu stijenu, kakvih je malo u ovim krajevima, produbili je i dno obložili ilovačom da ne bi propustala vodu, a iznad otvora su ozidali tvrdi volat. Litica služi kao prirodni slivnik i kišnica se niz nju stače u čatrnju duboku oko pet metara i niko ne pamti da je nekada presušila, a svo selo se iz nje dugo služilo vodom za piće. Ja sam je prije nekoliko godina malo očistio i betonom utvrdio volat i otvor na njemu, tako da mi sada dobro dođe za napajanje stoke.
Sjutra: Tragedija sestre Vukosave
Stećci
Uz sve ostale biljege daleke prošlosti i života na ovim prostorima, na mjesnom groblju u Smrduši, kod crkve na Borku, nalazi se i veliki broj stećaka, ogromnih kamenih blokova najrazličitijeg oblika i veličine, od kojih su neki teški možda i po desetak tona, a zauvijek će vjerovatno ostati velika zagonetka kako su te stijene dopremane do groblja. Pojedini su i veoma lijepo ukrašeni brižljivo uklesanim ornamentima i arabesknim figurama koje se jasno naziru pod patinom i lišajevima veoma zanimljivih oblika i boja.
Ko ga je tražio iz Trsta?
Moj stric Gajo se svojevremeno, dugo po povratku iz Amerike, ponovo oženio – sjeća se Dragiša Mićunović. – Bratanić te njegove druge žene, Đurđa se zvala, Branko Vučić, jedan fini i ozbiljni čovjek, jednom mi je ispričao kako mu je tetak u nekoj prilici kazao da mu je 1945. godine, preko tih tadašnjih oblasnih vlasti stigao poziv da dođe u Trst i javi se u savezničku komandu. Kako je to bio sam kraj rata i ona opšta pometnja, on nije imao mogućnosti da otputuje u Trst, pa je tako zauvijek ostala nepoznanica ko je to bio, ko ga je i zašto tražio i želio da ga vidi u to doba i zašto se kasnije nikad više niko nije javio?