- Piše: Budo Simonović

Iako Mijo Mijušković ne drži do forme i ne robuje nikakvim kanonima (on recimo, veoma rijetko daje nazive svojim skulpturama, već prepušta da ih kako žele krste oni koji ih gledaju), ipak se u njegovom obimnom i bogatom vajarskom djelu može izdvojiti nekoliko ciklusa, kad po motivima, kad po materijalima i mjestima odakle potiču, kad po boji kamena, kad po onome kome je ciklus posvećen...
Pored već toliko puta spomenutog i opisanog ciklusa „Piva, koje više nema“, posebnu cjelinu predstavlja „Ciklus kompozicija – kolaža“, pa ciklus „Boje kamena i boje kanjona Tare”, zatim „Ostroški ciklus“, ciklus „Kamen u kamenu” (Sveta Petka), ciklus u slavu Milutina Milankovića, ciklus „Kamene lutke kamenog pozorišta”...
I o svakoj od tih likovnih cjelina Mijušković ima zanimljivu priču i objašnjenje:
– Posmatrao sam Ostroške grede u čijim je liticama utisnut Manastir Ostrog. Sa tih visina od preko 1000 metara prilikom raznih tektonskih poremećaja, odvaljivale su se gromade kamenja koje su se zaustavljale na ivici samog korita rijeke Zete, odnosno Perućice. Poslije rušenja i drobljenja stijena odvijao se obrnuti proces. U gomilama isitnjenog kamena usled toplih mediteranskih kiša i rastvaranja kalcijumkarbonata, prilikom sušenja nastaje proces spajanja – objašnjava Mijušković, recimo, kako su skulpture od konglomerata u kojima su možda i ponajsnažnije naglašena ta čuda prirode.
A kad ga je put koji vezuje umjetnost i nauku doveo do djela slavnog srpskog naučnika Milutina Milankovića, u njegovu slavu Mijo Mijušković je počeo da vaja veliki ciklus skulptura (svojevremeno je u njegovu čast u Beogradu priredio i veliku izložbu), koji će, po svemu sudeći, biti dovršen tek kad veliki umjetnik zauvijek odloži čekić i dlijeto:
– Nakon uvida u rad velikog naučnika i prirodnjaka Milutina Milankovića, počeo sam da tražim na stijenama i u samoj unutrašnjosti stijene, tragove promjena koje su se dešavale kroz protok vremena o čemu je na briljantan način pisao i Milanković. Nailazio sam tako na nevjerovatne „zapise”, biljege i crteže. Pritom sam taj originalni znak ostavljao, a ostatak stijene obrađivao u skulpturu. Na ovaj način uradio sam više manjih skulptura i jednu nešto većih dimenzija, na kojoj se jasno uočavaju ovi „Milankovićevi crteži”...
A da se u stvaralačkom postupku ovog velikog i osobenog umjetnika ništa ne dešava slučajno, da je sve plod doživljenog, posledica duboke inspiracije i rezultat dugotrajnog, studioznog istraživanja, traganja po nedođijama i prostorima u koje je ljudska noga rijetko ili gotovo nikad nije zalazila, bjelodano potvrđuje i skupina njegovih skulptura „Kamen na kamenu“, kojoj on pridodaje i ime Sveta Petka. Jednog dana se, tako, našao u vrletima ispod Nehaja na domak Sutomora i na jednoj uzvišici zapazio drevnu crkvicu, sagrađenu po prilici još u 13. vijeku i posvećenu Svetoj Petki. Pažnju su mu posebno privukle nesvakidašnje kamene ploče sa raznovsnim kamenim strukturama kojima je crkvica pokrivena:
– Ja sam u materijalu sličnom onom na krovu te crkvice ispod Nehaja našao nepresušni izvor inspiracija. I da bih naglasio ono što sam osjećao u momentima posmatranja i obrade, posebno sam obratio pažnju na površine stijene, koje su bile od mekšeg kamena, idealne za obradu do glačanja, kako bih još više istakao penetracije onog najtvrđeg dijela – kaže Mijušković.
Sjutra: VJETROZNANAC
SA DUŠOM


Vile ga omađijale

- Čudo! – uskliknuo je pjesnik Ljubo Vukmanović oduševljen ljepotom Mijuškovićevih skulptura. – Lepo je rekla Marina Cvetajeva: „Ljubav uvek nađe”. Ti ljubav nađeš u prirodi i, ulepšanu, istočiš iz duše. U toj tvojoj moći da tvoja ljubav prema lepoti uvek nađe lepotu – tebi u tome pomažu i planinske vile! Ne opiri se, Mijo! Priznaj: one su te omađijale! Lepotice su ti dosudile najlepše – da ti se ljudi dive...


Vile ga omađijale

- Čudo! – uskliknuo je pjesnik Ljubo Vukmanović oduševljen ljepotom Mijuškovićevih skulptura. – Lepo je rekla Marina Cvetajeva: „Ljubav uvek nađe”. Ti ljubav nađeš u prirodi i, ulepšanu, istočiš iz duše. U toj tvojoj moći da tvoja ljubav prema lepoti uvek nađe lepotu – tebi u tome pomažu i planinske vile! Ne opiri se, Mijo! Priznaj: one su te omađijale! Lepotice su ti dosudile najlepše – da ti se ljudi dive...