- PIŠE: DRAGAN RADEVIĆ

Da bi se ovi događaji bolje razumjeli vratićemo se u Crnu Goru, pred formiranje prvih poslijeratnih crnogorskih državnih institucija – Prezidijuma i Vlade.
Dugogodišnji rivalitet i neskrivena netrpeljivost između Boža Ljumovića i Blaža Jovanovića, bila je dostigla vrhunac. Ljumovića, koji je bio jedan od najstarijih i najistaknutijih crnogorskih komunista trebalo je skloniti iz Crne Gore, kako bi Blažo Jovanović formirao prvu crnogorsku vladu. Uspjelo se tako što su Ljumovića nagradili položajem ambasadora u Poljskoj.
U toj prljavoj raboti presudna je bila uloga svemoćnog Đilasa, koji Ljumovića nije podnosio još iz ratnih dana. Jedan od glavnih razloga bio je što je Ljumović, direktno i otvoreno kritikovao Đilasa, zbog katastrofalnih „lijevih grešaka“,kao delegata CK KPJ koji je u Crnu Goru poslat 4. jula 1941. godine da podigne ustanak. S druge strane,Đilas je CK KPJ i Tita lažno informisao o događajima u Crnoj Gori:
„Crnogorski narod je ustao protivu okupatora, osim Vasojevića...“, pisao je Đilas Titu.
Božo Ljumović je tvrdio suprotno: „Vasojevići su prvih dana ustanka svi pošli u borbu protiv okupatora. Poslije Đilasove direktive ustanak je splasnuo a Pavle Đurišić, koji je bio u našim redovima, pošao je za Srbiju kako bi uspostavio kontakte sa četničkim pokretom. Njegov prvi kontakt je bio sa Kostom Pećancem, nakon čega se odmah vratio u Vasojeviće i počeo da okuplja pristalice...“
Po Đilasovom naređenju vršene su likvidacije umišljenih neprijatelja po Crnoj Gori.
Ljumović o tome svjedoči: „Likvidacije su najčešće vršene iz zasjede u kojima je ponekad i Đilas učestvovao... Potcjenjivao je crnogorsko rukovodstvo. Smatrao je da smo mi, crnogorski rukovodioci, nesposobni.“
Blažo Jovanović je Đilasa dizao u nebesa ističući: „Đilas je za glavu veći od svakog Crnogorca u istoriji“.
Božo Ljumović je tvrdio suprotno: „Đilasovo prisustvo u Crnoj Gori za vrijeme rata je bilo fatalno za Crnu Goru i Crnogorce”.
Crnogorci su Đilasu pripisivali „Pasje groblje“ u Kolašinu; likvidacije umišljenih neprijatelja, uglednih ljudi i komunista, poput učitelja Milovana Anđelića iz Polja kolašinskih; narodnog poslanika Nikole Jovanovića iz Međuriječja, te Blaža Radenovića iz Podbišća, Đilasovog brata od ujaka; brojne jame po Crnoj Gori; strijeljanje četiri partizana iz porodice Tadić. Jedan od njih, Tadija, komandant partizanskog bataljona dobije zadatak 1942. godine da likvidira strica Spasoja koji je otišao u četnike. Međutim, u toj akciji Spasoje ubije dva partizana i nekoliko rani. Zbog nebudnosti Tadiju partizani strijeljaju. Tadići se pobuniše, te partizani trojicu najbučnijih sprovedoše u Gornje Polje. Istragu su vodili Sava Kovačević i Radoje Dakić. Međutim, konačnu odluku o strijeljanju donijeli su Đilas i Ivan Milutinović.
Mnogo godina poslije rata Đilas nije porekao odgovornost za ove zločine. Naprotiv, poslije oštrih partijskih kazni povodom lijevih grešaka u Crnoj Gori izrečenih u Vrbnici od strane Vrhovnog štaba i CK KPJ, njemu i Ivanu Milutinoviću, Đilas je po svjedočenju Peka Dapčevića rekao:
„Dobar je crnogorski narod, samo smo Milutin i ja govna!...“
Đilasovi ratni drugovi teško su ga optuživali i za krvavu samovolju u Sandžaku, poslije povlačenja iz Užica, decembra 1942. i januara naredne godine, gdje je u Novoj Varoši po njegovom naređenju strijeljano više partizana. Spasenija –Cana Babović se sjećala:
„Đilas je znao da uzme grupu ljudi, ode u Raniloviće i pobije čitavu porodicu, da pouzima stoku, proglašavajući ljude za četnike bez istrage...“
Vojo Leković, komandant partizanskog Štaba za Sandžak piše:
„Odlukom Milovana Đilasa osuđen je na smrt Mile Cvetić, i to na osnovu nekih podataka za koje je samo on znao i sa kojima nas je upoznao tek poslije streljanja“.
S druge strane, Đilas je u svojim ratnim uspomenama napisao: „Ubijanje je u funkciji rata i revolucije...“
Bilo kako bilo, tek 15. aprila 1945. godine obrazovan je crnogorski Prezidijum, čiji je predsjednik postao Miloš Rašović.
Predsjednik Vlade postaje Blažo Jovanović, potpredsjednik Petar Komnenić; ministar unutrašnjih poslova Radonja Golubović, pravde Jevto Pavić; prosvjete Puniša Perović; finansija Gojko Garčević; trgovine i snadbijevanja Veljko Zeković; poljoprivrede i šumarstav Jovan Ćetković; građevina Petar Tomanović i zdravlja Mihailo Vidaković.
(NASTAVIĆE SE)