PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Srpski dio Hrvatsko-srpske koalicije Franjo Supilo je optuživao zbog toga što je isključen iz njenih redova i uopšte zbog saradnje s režimom, na koju se koalicija odlučila s namjerom da predahne poslije dugotrajnih progona i da se nađe pri vlasti kako bi realizovala bar neke programske zahtjeve. Sam Svetozar Pribićević bio je, u Supilovom viđenju, čovjek kome je stalo jedino do toga da ostvari karijeru, dođe „na pozicije“ i postane „veliki gospodin“.
Na Pribićevićev politički rad prije Prvog svjetskog rata osvrnuo se i August Cesarec, komunista, književnik i publicista, na osnovu tog rada dovodeći u pitanje iskrenost jugoslovenske orijentacije koju je vođa samostalnih demokrata beskompromisno zastupao u Kraljevini SHS. Cesarec je naveo niz primjera kojima je pokušavao da potkrijepi svoje stanovište, prema kome je Pribićević, u stvari, „velikosrbin“ i „srpski šovinista“ a ne Jugosloven. To je, prije svega, činjenica da je 1902. godine u „Srbobranu“ preštampao članak Nikole Stojanovića iz „Srpskog književnog glasnika“ koji je bio neposredan povod za pogrome protiv Srba u Zagrebu. Zatim, da kao glavni urednik „Novog Srbobrana“ i sekretar Srpske samostalne stranke u programskom članku lista nije ni pomenuo narodno jedinstvo, već samo srpski narod i posebne srpske interese. Isto tako, da je i poslije osnivanja Hrvatsko-srpske koalicije bio pobornik posebne, samostalne srpske stranke, iako se u to vrijeme, bar deklarativno, izjašnjavao za jedinstvo. Da Pribićević nije bio nikakav „apostol jugoslovenstva“ dokaz je, prema Cesarcu, i to što uopšte nije stradao za svoju ideju: dok su njegova braća u vrijeme Veleizdajničkog procesa 1909. godine tamnovala, on nikada nije bio u zatvoru. Argument protiv Pribićevićevog ubjeđenja u ideju jugoslovenstva za Cesarca je bio i u tome što je u „Srbobranu“ osudio Sarajevski atentat kao „nečuveni zločin“, pozivao narod na odanost Habzburškoj dinastiji i savjetovao ga da se odazove pozivu na mobilizaciju. Pravi revolucionari, prema Cesarčevom mišljenju, ne odriču se svojih ideja ni po cijenu velikih žrtava, za razliku od vođe Srba iz Hrvatske, koji je svoj oportunizam iz 1914. godine pravdao – strahom od terora frankovaca.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata, Pribićević je poslat u Peštu, u internaciju. Zbog toga je, poslije ujedinjenja, često optuživan da je, tokom Prvog svjetskog rata, bio u službi ugarske vlade, koja ga je štitila i finansirala. Ovom tezom trebalo je srušiti njegov autoritet, dovesti u pitanje njegov patriotizam i državotvorni rad. Jedan od prvaka Hrvatske zajednice, kasnije Radićev pristalica, dr Živan Bertić je, međutim, pobijao ovakve optužbe, odbacujući ih kao neosnovane. Ono što je za ovog autora ipak bilo izvjesno, jeste činjenica da je grof Tisa vješto manipulisao Pribićevićem; brinući o njegovoj bezbjednosti tokom burnih ratnih vremena i računajući na negativan odnos vođe Hrvatsko-srpske koalicije prema hrvatskim političkim aspiracijama, očekivao je da će mu Pribićević, po okončanju vojnih dejstava, pomoći u suzbijanju hrvatskih autonomnih težnji. Bertić ne samo što je pobijao uvriježeno mišljenje da je Pribićević bio mađarski agent već je tvrdio, nasuprot tome, da je on bio „agent velikosrpske propagande“. Održavao je veze s Radikalnom strankom u Srbiji i srpskom vladom koja je davala sredstva za širenje srpske nacionalne ideje u Bosni i Hrvatskoj pa je i sam, pretpostavljao je Bertić, bio angažovan na tom poslu. Slično Bertiću pisao je i narodni poslanik, teoretičar hrvatskog seljačkog pokreta Rudolf Herceg: Pribićević je predviđao svjetski rat i, kao njegov krajnji ishod, raspad Dvojne monarhije; budući vođa koalicije, bio je u prilici da njenu politiku usmjerava na način koji Hrvatskoj neće obezbijediti samostalnost u odnosu prema Beču i Pešti, već će je primorati da oslobođenje očekuje od Srbije. Riječju, Herceg je krivicu za to što Hrvatska poslije raspada Habzburškog carstva nije uspjela da realizuje svoju državnost, prebacivao na Svetozara Pribićevića. Ujedinjenje je trebalo predstaviti na čin koji je pripremio i sproveo vođa Hrvatsko-srpske koalicije, a ne politički reprezenti hrvatskog naroda. U tom pravcu kretala su se i sjećanja Ante Smit Pavelića, koji je izrazio tvrdnju da se Svetozar Pribićević poslužio prevarom da bi ubrzao ujedinjenje. O čemu je, zapravo, bila riječ? U interpretaciji dr Rudolfa Horvata, ideologa Hrvatske republikanske seljačke stranke, lider Srba iz Hrvatske nije sazvao novembra 1918. godine Hrvatski sabor da odobri čin ujedinjenja, znajući da „prenaglo“ stapanje Hrvatske sa Srbijom, na kakvom je on insistirao, ne bi bilo jednoglasno prihvaćeno. Dakle, Pribićević se ponio nepravedno prema Hrvatima ne samo zato što je tokom rata vodio oportunističku politiku u odnosu na Beč i Peštu – kao što je tvrdio Rudolf Horvat – već i zato što je na samom kraju rata, prema Horvatu, gurnuo Hrvatsku u zajednicu sa Srbijom ne čekajući odluku njenih predstavnika. Takvim brzopletim činom on je doveo u pitanje, tvrdio je Horvat, legalnost postanka države SHS.
(NASTAVIĆE SE)