-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Carica Aleksandra Fjodorovna, u osnovi svog karaktera, bila je sušta suprotnost caru. Ona je bila vlastoljubiva i imala je osjećanje uzvišenosti. Uvijek je bila svjesna svog položaja, čak i kad je bila mlađa. Takva je ostala i do zadnjeg časa u životu, pa i kad su je uhapsili, davala je do znanja da je carica.
Većina ljudi je smatrala da je bila arogantna i ohola. Ona nije bila takva. Bila je dosta mudra da shvati šta bi značio takav nedostatak za njen položaj. Nije bila ohola u dubini duše, ali mi se čini da njena dobrota i smirenost nijesu izlazili iz srca, već iz intelekta, što je, naravno, posledica razmišljanja.
Bila je veoma religiozna. Ta ogromna naklonost prema religiji činila je osnov svih njenih razmišljanja. Ovozemaljski svijet je, po njenim shvatanjima, samo dio života. Život počinje tamo na onom svijetu, a sve što se ovdje na zemlji dešava, to je samo početak i priprema. Smrt je samo prelazak u drugi svijet i život. Treba se pripremiti za takav prelazak i smrti otvoriti „vrata” svoje duše sa hrišćanskom smirenošću.
Crkva je za nju bila najveća utjeha, ali, ona nije zasnivala svoje mišljenje o njoj samo na osjećanjima, već i na razumu. Ona je sebe sama vaspitavala po crkvenim pravilima i otuda izvlačila „ najpotrebnije” za sebe.
Vlastoljubiva i eksplozivna po naravi, povučena i dosta suzdržana zbog uticaja vaspitanja, ona je nalazila pravila svog ličnog ponašanja u religioznim dogmama,a na to je sebe sama prisiljavala. Englez Gibs kaže o njoj: „Bila je arogantna. Ona nije bila uobražena u pravom smislu te riječi, ali je uvijek bila kontrolisana i svjesna svog položaja. Uvijek i na svakom mjestu je bila carica. Nikada nijesam mogao da se opustim u njenom prisustvu, uvijek sam se ustručavao. Ali sam volio da budem u njenom društvu i da sa njom razgovaram. Carica je bila dobrodušna i voljela humana djela. Nikad ništa nije radila bez cilja”.
Bitner priča: „Njen osjećaj uzvišenosti je proizilazio iz samog njenog karaktera. Takav utisak je ostavljala na one iz njenog okruženja. Dešavalo se, prođe car i niko ne reaguje. Kad prođe ona, odmah se upristojiš i uozbiljiš. Ipak, ona nije bila toliko arogantna. Nije ona bila ni loša, ni zlurada žena. Ona je imala dobro srce i smirenu dušu”.
Ona je znala mnogo da pati zbog tuđe nesreće kad bi čula za nju. Njena pisma grofici Anastasiji Vasiljevnoj Gendrikovoj jasno odslikavaju njeno duševno stanje. Ona piše grofici 5. aprila 1912.godine, tješeći je poslije smrti njenog oca: „Mila moja buckice Nastenjka, srce mi je prepuklo od žalosti i ljubavi prema Vama. Ne mogu, a da Vam ne napišem bar nekoliko redaka. Neći da uznemiravam Vašu ožalošćenu majku, a moje misli i molitve su okrenute prema njoj. Strašno je i pomisliti na sve to što ste preživjeli. Ja osjećam Vašu tugu i jasno mi je šta za Vas znači tragičan gubitak voljenog oca. Doživjela sam šok isto kao i Vi. Ali, ja mislim da Vaskršnje molitve donose uvijek dosta utjehe duši, uvjeravajući nas u to da je naš pravi život tamo, gdje nas očekuju naši dragi.
Ne mogu da zamislim kako ćete organizovati život bez vašeg oca, koji vam je bio domaćin i savjetnik, ali Vas zato neće napustiti Svevišnji. On će Vam dati snagu i hrabrost da dostojanstveno nastavite život uz puno samoodricanja i blagosloviće Vas za svu Vašu veliku ljubav.
Znam da je teško Vašoj mami. Poljubite je nježno umjesto mene. Šaljem joj vaskršnju ikonicu, nadam se da će je prihvatiti u znak sjećanja na onog, kojeg smo tako voljeli neprekidno punih 17 godina. Nikad ga nećemo zaboraviti. Vama i Vašoj sestri šaljem cvijeće, koje su djeca ubrala u bašti. Stavite nekoliko cvjetova u vazu pored kreveta Vaše mame. Ono tako dobro miriše u proljeće i priča o Uskrsnuću. U takvoj posebnoj situaciji se još bolje osjeća blizina Boga. Ptice pjevaju i raduju se našemu Gospodu Bogu, a cvijeće počinje da se budi iz zimskog sna i da se rascvjetava, slaveći svog Stvoritelja. Sve umire u ovom svijetu, da bi se probudili u vječnom životu na onom svijetu – i svi putevi vode tamo ranije ili kasnije. Oprostite mi, moja mila djevojčice. Neka Vas Bog blagoslovi, zaštiti i utješi. Ljubim Vas sve sa svom svojom nježnošću. Voli Vas Aleksandra”.
24. april 1914.
„Budite hrabri radi nje (majke). Ona je strašno propatila sve ove godine. Ne bi smjeli da poželite da se produže patnje. Ali, Vaš bol je još veći, uz pomisao da ona neće još dugo biti sa Vama, i teško ga je trpjeti. Neizdrživo je i veoma bolno da se shvati i samog sebe ubijediti u to da Vaše voljeno biće odlazi od Vas. Ali zato budite Vi hrabri i pomozite joj snagom Vaše vjere dok je živa. U teškim trenucima je tješite, budite raspoloženi i smješkajte se. Vrata njene duše se široko otvaraju i to joj pruža poseban osjećaj mira i mijenja njeno duševno stanje. Naravno, javiće se trenuci potištenosti i očaja, ali, tada su manje fizičke patnje. Nemojte da Vas muči misao što ne znate kako da joj pomognete. Pokažite joj ljubav i veselo lice, bez obzira na Vaše patnje i njenu napaćenu dušu, pričajte joj o Bogu...”
​(Nastaviće se)