-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U narednim godinama Krunoslav Draganović je nastavio, pa čak i pojačao, svoje aktivnosti. Po mišljenju jugoslovenskih obavještajaca, on je, zajedno sa Golikom, dr Dominikom Mandićem i dr Jurajem Mađarecom uputio memorandum predsjedniku Trumanu, organizovao terorističku grupu satnika Boranića i finansijski pomogao djelatnost Ljube Miloša. Početkom 1950. godine Draganović je igrao ključnu ulogu u prebacivanju njemačkog ratnog zločinca Klausa Barbija iz Njemačke u Italiju, odakle ga je pratio do Argentine i Bolivije.
Kad se u jesen 1948. godine u jugoslovenskoj i inostranoj štampi počelo pisati o ustaškim pripremama za diverzije u Jugoslaviji i da su se one odvijale u samostanima i crkvenim objektima u Rimu, kao i da je iza svega stajao Draganović, predstavnici američke ambasade u Beogradu pokazali su priličnu uznemirenost. Štab se nalazio u Klagenfurtu, a na njegovom čelu bio je general Vilko Pećnikar. U toj akciji sarađivali su Ivan Rukavina, Josip Marković, Dido Kvaternik, Mađerec, Mandić i ostali. Istovremeno, govorilo se da su SAD podržale plan Vlatka Mačeka, šefa HSS, da se na teritoriji Jugoslavije uspostavi samostalna hrvatska država. Na Ačesonov zahtjev da iznese mišljenje o tome planu, ambasador Kevendiš Kenon upozorio je da je on u tom trenutku bio neosnovan i preuranjen. Njegovo podržavanje nije moglo da donese nikakvu korist; naprotiv, mogao je jedino da oslabi Titov položaj i odlučnost da se suprotstavi SSSR. To bi se lako moglo dogoditi aki bi SAD, makar i posredno, podržale raspad Jugoslavije. Kenon je dopustio mogućnost da su Sovjeti nastojali da podrže separatizam u Hrvatskoj, kako bi umanjili snagu Jugoslavije u budućnosti. Podrška SAD Jugoslaviji nakon rezolucije Kominforma bila je nepokolebljiva.
Pitanje dr Ante Pavelića, nekadašnjeg poglavnika NDH, predstavljao je slučaj za sebe. Od samog zaključenja primirja i propasti njemačkog Rajha, u maju 1945. godine, njegovo ime nalazilo se na vrhu svih lista nacističkih zločinaca koje su tražile savezničke i jugoslovenske pravosudne i vojne vlasti. Ipak, Pavelić i njegova brojna porodica, kao i malobrojna pratnja, uspijevali su da izbjegnu sve potjere i traganja, da ostanu neizručeni pravdi. Kako i zašto se to dogodilo? Uvjerenje da je Pavelić uživao svesrdnu pomoć i podršku Vatikana, Katoličke crkve, britanskih i američkih vojnih vlasti, dijelili su mnogi poznati poznavaoci prilika, a potvrdila sačuvana i dostupna dokumenta.
Četvrtog maja 1945. godine, Pavelić i Andrija Artuković, doglavnik NDH, prešli su u Austriju, gdje im je Katolička crkva pružila utočište. U želji da zavara trag, nepovjerljivi Pavelić je promijenio više samostana u kojima je kraće ili duže vremena boravio. Promijenio je takođe i lični izgled: ošišao je guste obrve, pustio bradu i nosio lažne naočari. U sjećanju mnogih ostao je zapamćen kao otac Benarez. Prema nekim američkim obavještajnim izvorima, Pavelić je boravio u Celovcu, u blizini jugoslovenske granice, gdje je imao na raspolaganju posebnu vilu i stan. Iza sebe je ostavljao malo tragova. Drugi izvještaj je govorio da je u Austriji boravio do proljeća 1947. godine, kad je došao u Rim. Najzad, po mišljenju specijalnog agenta Govena, Pavelić je uživao podršku britanskih vlasti, pošto je sa njima održavao bliske veze u prošlosti.
Navedeni izvori, neodređeni i neprecizni, nijesu dovoljni da razjasne mnoga pitanja vezana za Pavelićeva poslijeratna kretanja i boravke, još manje da ukažu na ulogu Vatikana i Katoličke crkve u njegovom prikrivanju i potonjem prebacivanju u Argentinu. Međutim, dosada nepoznati i nekorišćeni podaci iz američkih obavještajnih i diplomatskih izvora omogućuju da se sa više sigurnosti rekonstruišu najvažniji događaji i odredi držanje Vatikana, američkih i britanskih vojnih vlasti u Pavelićevom slučaju. Neka su saznanja i otkrića šokantna. Ona pokazuju dvoličnost i upletenost najviših američkih vojnih i okupacionih vlasti u igri oko Pavelića. Ništa manja, ako ne i veća, bila je upletenost Vatikana i crkvenih institucija širom Evrope i Italije. Dok se prvo nije moglo očekivati, drugo se moglo smatrati prirodnim.
Držanje britanskih političkih i diplomatskih krugova nije davalo mnogo nade u uspješnu saradnju. Na ponovljene jugoslovenske zahtjeve Britanci su odgovarali da će Pavelića izručiti kad ga budu pronašli. Jugoslovenske vlasti nijesu vjerovale takvim izjavama. U julu 1945. godine ambasador Ljubo Leontić uvjeravao je funkcionere Forin ofisa da se Pavelić nalazio u rukama trupa feldmaršala Aleksandera; u avgustu je tvrdio da se nalazio u Klagenfurtu. Britanci su uporno odgovarali da nije bilo ni traga Paveliću u britanskoj zoni, a krajem septembra su izjavili da je on bio u Salcburgu, koji se nalazio u američkoj zoni. (Nastaviće se)