-Piše Budo Simonović

Stana Crnogorac, žena iz jame o kojoj mi je pričao Nikola Ivanović, ispostavilo se, bila je bliska rođaka Dušana Šunjke mog novostečenog prijatelja u selu Čelebić u Livanjskom polju. Šunjka je znao i cijelu priču o njenim mukama, pregolemim i za tri života.
Istog dana smo se našli u domu te predivne starice, preumorne od života, skrušene i utučene tugom za unukom koja joj je poginula osam mjeseci prije našeg susreta, ali je, ipak, uprkos svemu, počela svoju strašnu priču. Govorila je tiho kao da se sve to nje ne tiče, kao da se sve to događalo nekome drugome, pa ona sad to nama prepričava.
Kako je priča odmicala, mene su sve više podilazili žmarci i u glavi mi sve jače zvonilo pitanje: Bože, da li je sve ovo moguće, da li će u ovo neko povjerovati. A u trenutku kada mi je kazala da je njih dvjesta osamnaestoro, žena, djevojaka i djece iz sela Gornji i Donji Rujani bačeno u jamu Ravni dolac na Dinari, da nije ona jedina preživjela, da je preživjelo njih četrnaestoro i da, sem nje, ima još desetoro živih, shvatio sam u kakvu sam muku ugazio, da je sve ovo previše i za deset reportaža, da je ovo gotova knjiga!
Tako je napisana prva strana knjige „Ognjena Marija Livanjska“. Tog dana je planula ideja, odnosno počelo moje petnaestomjesečno traganje. Otprilike svakih dvadesetak, mjesec dana odlazio sam u Livno da istražujem i prikupljam građu, i ne samo u Livno već po cijeloj Jugoslaviji, jer se većina Srba iz livanjskog kraja koji su preživjeli tu stravičnu ratnu golgotu, odmah poslije rata razbježalo i potražilo neko drugo, bolje i sigurnije mjesto pod sunce – odselili su tamo gdje ih ne može stići zlotvorska ustaška ruka.
Naravno, i „Ilustrovana politika“ je otvorila stranice i u nastavcima sam objavljivao priču po priču, sve nevjerovatniju od nevjerovatnije, slagao kockicu po kockicu ove grozomorne storije o zlu, svjedočanstvo da čovjek uvijek može više nego što misli da može, da nije neosnovana narodna mudrost: ne daj Bože što se trpjeti može.
A za veliko čudo, uvijek su ostajali svjedoci, uprkos svim nastojanjima zlotvora da zatru krvave tragove i da ne utekne oka za svejedoka. Samo iz jame Ravni Dolac, kako sam već rekao, izvađeno je njih četrnaestoro, a te 1990. godine bilo ih je još jedanaestoro živih – deset žena i jedan muškarac.
Muškarac se zvao Gliša Stojić, bio je penzionisani major. Te 1990. godine živio je u Beogradu. Nije bilo lako pronaći i ostale preživjele iz tog pakla na Dinari, kao uostalom ni iz drugih jama i gubilišta. U Livnu i u okolnim selima živjelo je tek njih petoro ili šestoro, a svi ostali su otišli, razbježali se, pobjegli od te muke, od tog strašnog mjesta zločina i patnje. Uspio sam, ipak, da ih uglavnom sve pronađem i vidim, da ih saslušam i čujem njihove ispovijesti, prvenstveno njih jedanaestoro iz jame Ravni Dolac. Uz to, uspio sam da dođem i do magnetofonskog zapisa, snimljenog kazivanja Cvite Bošković, najstarije među njima koja je, nažalost u tom trenutku bila pokojna.
I kako je priča odmicala, sve više me morilo pitanje: Bože, hoće li ljudi sve ovo vjerovati?
A na drugoj strani je bilo toliko uvjerljivih i nepobitnih dokaza da je sve stravična zbilja i istina. Mnogi od tih preživjelih mučenika se, recimo, godinama, decenijama nijesu međusobno viđali. Nijesu, na primjer, poslije rata živjeli u istom selu pa da su se svakodnevno viđali i prebirali po strašnim sjećanjima, prepričavali jedni drugima patnje i muke, a svejedno: priče im istovjetne, poklapaju se u riječ, u detalj!
Recimo, svi do jednog tvrde da su ustaše u Livnu i okolini napunili jame živim Srbima. Nijesu ih, dakle, ubijali nad jamama, već žive gurali da im muke budu veće, a kako se radilo o bezdanicama dubokim i po više od 50 metara, očigledno su bili uvjereni da tu ne može ostati živa svjedoka.
(SJUTRA: JAME OKO LIVNA SU BILE ŽIVE GROBNICE)