- Piše: Budo Simonović

Jedne noći, početkom juna 1991. godine, telefonom me pozvao Duško Nikić, tada direktor muzeja u Livnu i predsjednik Odbora za vađenje posmrtnih ostataka žrtava ustaških zločina koji su do tada čamili u jamama i na drugim gubilištima. Pita me da li sam bio na jami Ravni dolac na Dinari.
Oni bi, veli, išli da vade kosti iz te jame, ali ne mogu da je nađu, ne znaju tačno gdje je. Od preživjelih niko ne može doći do jame. Braća Bošković koji su meni bili putovođe, nalaze se u Njemačkoj, a Aco Bulović nije sam siguran da će pogoditi put. Malo sam razmišljao, treba dva sata hoda od Rujna uz planinu, kroz pustinju i besputicu... Ipak, obećah da ću doći.
Dok sam živ sjećaću se tog krvničkog jutra kad smo se 8. juna 1991. godine okupili u Rujanima, u jednoj od kuća Boškovića, i krenuli. Nebo je plakalo za žrtvama. Kiša lije kao iz kabla. Meni dali jedno šatorsko krilo, nosim kameru i foto-aparate pa da ih zaštitim od kiše. Već poslije 200 metara ni pod pazuhom mi nije bilo suvo. Srećom, torba u kojoj sam nosio aparate bila je nepromočiva...
Išli smo u koloni, jedan za drugim, nas oko 50 sa svom opremom potrebnom za taj zahtjevni poduhvat. Aco Bulović i ja vodiči. Strahujemo da li ćemo pogoditi put u bespuću, po kiši i magli, ili ćemo zavesti tolike ljude, zalutati uz Dinaru.
Sumnje više nije bilo kad smo ugledali takozvanu Sajdinu pećinu – znali smo da smo na cilju, blizu jame. Ta pećina je bila predvorje smrti – krvnici su tu utjerali nejač iz Rujana kao stado ovaca. Njih dvjesta osamnaestoro, žena, djevojaka i djece – više od stotinu ih je bilo mlađih od 15 godina. Onda su počeli da prozivaju i izvode familiju po familiju. Prevodili ih samo preko jednog brežuljka iznad pećine, dovodili nad bezdanicu i onda ih žive gurali u ambis.
U pećini smo malo predahnuli. Neko je negdje tu u pećini našao i malo suvog granja i založio i vatru da se malo i osušimo. Kiša je, međutim, i dalje lila i činilo se da nam neće dopustiti ni da vidimo jamu. Miro Kurtović, uprkos svemu, sveza alpinistički konop za stablo starog crnograba na ivici jame i ode u ambis iz kojeg je dopirala huka vrela o kojem su mi pričali svi preživjeli iz jame. Zapali, vidim, svijeću na dnu jame i vrati se, vidno uzbuđen i šokiran onim što je vidio dolje.
Miro Kurtović je, inače, moj kolega i prijatelj, tada je bio jedan od urednik sarajevskog „Oslobođenja”, speleolog-amater, koji je učinio mnogo za srpski narod i otkrivanje istine o jamama i gubilištima, jer je on otvorio mnoge od jama po Hercegovini. Za jamu Ravni dolac bio je i dodatno motivisan jer mu je supruga iz tog kraja, iz Crnog Luga.
Za veliko čudo, čim je pop Mirko Jamedžija počeo opijelo kiša je odjednom stala i za tri dana potom, dok je trajalo vađenje kostiju, nije bilo ni oblačka nad Dinarom.
Čim se Miro vratio iz jame pitao sam ga koliko je jama duboka. Kazao je da misli da je duboka 20–25 metara. Zamolio sam ga da izmjerimo i tačno utvrdimo njenu dubinu, da mi vjera bude prava, da se mogu zakleti i pred Bogom i pred ljudima da je tačno onoliko koliko i napišem, jer preživjeli tvrde da je duboka oko 40 metara...
Miro istog trena izvadi iz torbe pantljiku od 25 metara, sveza na nju jedan francuski ključ i pusti ga u ambis. Ja sa suprotne strane snimam kamerom, ključ se zanjiha i stade da lebdi visoko iznad dna jame u kojoj je dogijevala svijeća. Miro potom nadoveza na pantljiku jedan konop i spusti ključ do dna. Kada smo izmjerili, utvrdili smo da sa mjesta odakle su gurali žrtve u jamu, sa kamene zaravni pored starog crnograbna veličine omanjeg stola, do prve tačke na dnu, do naslaga lišća, kamenja i kostiju, ima ravno 46 metara!
Od tog trenutka sam bio spokojan, shvatio sam da sam bio grešan kad sam sumnjao u kazivanje preživjelih iz ovog pakla. Od tada nikad više nijesam posumnjao ni u druge podatke njihovih potresnih svjedočenja, odnosno bio sam potpuno siguran da je sve što su mi ispričali ti velikomučenici kao predsmrtnu ispovijest, istina na koju se mogu zakleti i osloniti kao na kamen stanac.
(Sjutra: U DEVETOM
KRUGU PAKLA)