-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ

Austrougarska i Rusija su svom silinom krenule na Srbiju sa namjerom da spriječe sklapanje saveza. Gorčakovu je iz Beograda odgovoreno da usled sve komplikovanijih odnosa sa Istoku, Srbija i Crna Gora moraju da istaknu solidarnost svojih interesa, a protiv jednostrane akcije jedne ili druge kneževine. Ponovljeno je još jednom isto što i Karcovu, da misija Ranka Alimpića ni prema kom nema neprijateljski karakter.
Iako je toliko insistirao na savezu, kada je Alimpić pristigao na Cetinje 23. februara 1876, knjaz Nikola je pod pritiscima generala Rodića i opomenama iz Petrograda morao da se povuče. Neprijatno iznenađen Rodićevim dolaskom na Cetinje, Jonin je, uprkos zvaničnim upozorenjima iz Petrograda, prijateljski savjetovao knjazu da radi dogovorno sa Beogradom, te da Alimpić treba da napusti Cetinje zadovoljan. Slična uputstva davao je Karcov knezu i vladi u Beogradu. Obojica kneževa su stekla utisak da Rusija iz obzira prema Austrougarskoj ne smije da podržava dogovor dviju kneževina, ali da ga zapravo smatra pogodnim i potrebnim, samo ako je defanzivnog karaktera. Isto tumačenje dao je Gorčakov konzulima Joninu i Karcovu u Emsu maja mjeseca 1876.
O projektima političkog ugovora i vojne konvencije, uprkos svemu, razgovarano je na Cetinju. U načelu, knjaz Nikola se složio, samo je tražio da se odredi tačna granica komandovanja srbijanske i vojske Crne Gore. Ona bi išla od Berana na Lim, dalje Drinom do Broda, pa preko Treskavice na Konjic, te Neretvom na Metković. Knez Milan i vlada nijesu na to imali primjedbe. Insistirali su na tome da se tačno utvrdi broj vojnika iz Crne Gore koje će izdržavati Srbija, te da, umjesto hrane, za hercegovačke izbjeglice Srbija šalje novac. Tražila je i da se ne opredjeljuje tačan datum objave rata, jer će to ipak zavisiti od konačnog stava Rusije. Kao što je poznato, u Srbiji se i dalje vodilo računa o savjetima Rusije, samo što se polagalo više nade da će Rusija ustanak odobriti. Zato je kategorički odbijen predlog knjaza Nikole da obje kneževine zamole Austriju za pomoć.
Pošto se Alimpićeva misija poklopila sa Rodićevim dolaskom na Cetinje, Austrougarska je pokazala nezadovoljstvo što Srbija prenebregava njene napore usmjerene ka umirenju ustanika u Bosni i Hercegovini. Konzul Nikola Vrede je oštro protestovao i zahtijevao od srpske vlade da objasni zašto je narodna vojska pozvana na vježbanje u martu, tvrdeći da se radi o skrivenoj mobilizaciji, a tražio je da se Srbija otvoreno izjasni za mir. Knez je ove napade odbio kao neosnovane, a 25. marta 1876. ministar inostranih djela Đ. Pavlović je bio primoran da izjavi knezu Vredeu da Srbija nema namjere napadati Tursku, niti će bilo šta činiti što bi omelo mirovne napore garantnih sila. To je izazvalo likovanje Andrašija i Novikova u Beču, ali i ostale tamošnje diplomatije. Karcov je donio knezu Novikovljev telegram iz Beča u kom se kaže da je Rusija „potpuno saglasna” sa Austrougarskom. O bečkom predlogu i pristanku Petrograda da se na Srbiju vrši pritisak, knez je rekao ruskom konzulu da je očigledno da jedni savjeti stižu iz Petrograda, a drugačiji iz Carigrada, aludirajući tu na Ignjatijeva. Prirodnije bi bilo da se otvoreno govori i radi, ljutio se knez. Znajući da će to prenijeti nadležnima, knez je rekao Karcovu da sažaljeva takvo ponašanje Petrograda prema njemu, koji je dao dovoljno dokaza o tome koliko mu je stalo da slijedi savjete Rusije.
Knez i vlada su polagali nade u to da će Ignjatijev uspjeti da promijeni čvrst stav Petrograda. Karcov je čekao kurira sa ambasadorovom porukom iz Carigrada, a istovremeno se spremao da ide u Beč po carske instrukcije. Da li će ova dva rukavca ruske diplomatije uspjeti da postignu konsenzus u pitanju srpsko-turskog rata koji je gotovo sigurno povlačio otvaranje Istočnog pitanja, bilo je pitanje veoma važno za buduće odluke srpskog vrha.
Zanimanja ruskih zvaničnika za snagu i organizaciju srpske vojske od početka 1876. godine postaju sve veća. Karcov je uredno prenosio poruke iz Petrograda da se Evropa ne smije izazivati i da mir mora da se održi. Istovremeno je podsticao knežev klonuli duh i budio ga iz apatije. Kako kaže, ponašao se prema njemu kao prema razmaženom djetetu kome treba dati valjan savjet. Knez je savjete ruskog konzula rado prihvatao i počeo je živo da se interesuje za rad vojnih komisija. Sve češće je razgovarao i konsultovao se sa vojnim stručnjacima. Promućurni knez nije mogao da ne kaže Karcovu kako, svaki put kad ga ugleda, po njegovom izrazu lica nastoji da prepozna da li nosi dobre vijesti ili još jednu od kolektivnih nota sila koje imaju za cilj da uguše njegov probuđeni vojnički duh. Poruku Rusije je ipak shvatio, da treba da se sprema kao da će rata sjutra biti, ali da ništa ne preduzima bez znanja i odobrenja Rusije. Istovjetna poruka je još jasnije iskazana u martu 1876, kada mu je sugerisano da ne propušta ni trenutak, već da radi na vojnoj spremi. Argumentovana je rizikom od činjenice da bi vezirstvo mogao da preuzme ratoborni Husein Avni-paša, koji ne bi prezao od vojne invazije na Srbiju. Gorčakov je pisao Ignjatijevu da treba pomoći knezu Milanu da što više učvrsti svoju poziciju nasuprot radikalskim elementima, jer u slučaju turske invazije, evropske sile neće ni prstom mrdnuti.
(NASTAVIĆE SE