-Piše: Budo Simonović

Sedamnaest godina nakon prvog izdanja „Ognjene Marije livanjske“, 2008, odlučio sam da uradim novo, znatno dopunjeno novim pričama i pojedinostima koje su u međuvremenu isplivale iz zaborava, ispovijestima novih tada još živih svjedoka, a i spisak žrtava je upotpunjen sa šezdesetak novih imena. Posebno poglavlje sam posvetio zločinima koje su nasljednici i vjerni sljedbenici ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata u Livnu i okolini počinili u ratnim sukobima devedesetih godina prošlog vijeka.
Mada, zahvaljujući poslovičnoj srpskoj nemarnosti, ni do danas nije utvrđen definitivni spisak stradalih od novoustaške ruke na ovim prostorima, nema nikakve sumnje da je i u ovom ratu ovdje zvjerski pobijeno više od sto Srba, čak i devet muslimana koji nijesu htjeli da budu „hrvatsko cvijeće“. Uz to, više od osam stotina ih je prošlo kroz logore i kazamate u kojima su mjesecima podvrgavani najstrašnijim mučenjima, posebno u školi u Livnu, koja, kakve li ironije, nosi ime Ivana Gorana Kovačića, tvorca poeme „Jama“ nastale, u to nema nikakve sumnje, upravo ovdje u Livnu i po motivima ustaških zločina u ovom kraju 1941. godine, ponajviše na osnovu svjedočenja preživjelih iz jame Ravni dolac.
Iako su 1941. godine doživjeli to što su doživjeli, dosta Srba, onih koji su nekim čudom umakli ispod ustaškog noža, ostalo je i ovdje na svojim vjekovnim ognjištima, u inat sudbini, da iznova žile puštaju na okrvavljenim imanjima i pragovima, na bezimenim, zatravljenim grobnicama, pored jama napunjenih mesom njihovih najmilijih.
Zaslijepljeni tom velikom željom, neki pola vijeka kasnije opet nijesu na vrijeme uvidjeli kakva se opasnost valja, kakve strahote krije i nosi ponovno vitlanje hrvatskih nacionalističkih barjaka, produbljivanje zatravljenih nacionalnih rovova i zveckanje noževa. Nijesu na vrijeme uvidjeli razmjere šovinističkog ludila koje je sve više uzimalo maha i neodoljivo podsjećalo na ono zlo proljeće 1941 – da bi se još jednom moglo ponoviti i opet obistiniti ono strašno Hristovo proviđenje, da bi opet mogao naići nesrećni zeman „kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini...“
Jedan od onih koji je vjerovao u čuda, koji je nepopravljivo držao da je na svome i smatrao da nema te sile koja ga može pomjeriti sa rodnog prijeklada, kojemu roditelji očigledno nijesu utuvili u glavu nevjericu prema Hrvatima niti ga učili da su mu to krvnici i zlotvori, bio je i Dejan Laganin iz Gubera kod Livna, majstor zlatnih ruku u mjesnoj osnovnoj školi.
– Ja sam ti bio prvo muško dijete u našoj familiji poslije Drugog svjetskog rata – ispričao mi je Laganin prije deset godina. – Potom i prvi regrut, a onda i prvi djed – prvi Laganin u proteklih barem sto godina koji je dočekao unučad...
Čim je pristasao, Dejan se oženio Milenom Ždero, ljepoticom za kojom su momci uzdisali na saborima i teferičima, i tu u Guberu nadomak Livna svio toplo porodično gnijezdo u kojem su se ubrzo našli sin Dalibor i ćerka Dejana: – Tih devedesetih godina prošlog vijeka ja sam vjerovao i sve nade polagao u Jugoslovensku narodnu armiju, da će ona biti brana zlu i neće dopustiti da se ponovi tragična 1941. godina. Tek u poslednjem trenutku sam sina poslao u Glamoč a ćerku u Split, ali ja i supruga i majka mi nijesmo htjeli ni tada sa ognjišta – kaže ovaj stameni čovjek, jedan od rijetkih koji je otvorio dušu i pristao da ispriča kako je bilo, da objelodani šta se u Livnu i livanjskom kraju dešavalo u prvoj polovini poslednje decenije dvadesetog vijeka i zahvaljujući njegovoj gorkoj ispovijesti uspio sam da odškrinem vrata, da bacim tračak svjetlosti i na taj sumračni period livanjske istorije, na novo stradanje Srba, jer gotovo svi ostali svjedoci su iz nekih razloga – da li zbog straha ili sramote što su još jednom ispali naivni – ćutali i izbjegavali da govore o tome.
Sjutra: POLIVALI ME MOKRAĆOM DA MI UTOLE ŽEĐ