-PIŠE: VELjKO MILUTINOVIĆ

Iz jednog članka u njemačkom časopisu „Špigel” („Spiegel”) sam saznao da su se jednom nedjeljno oblačili u svoje vojne uniforme i razmatrali strategije i taktike borbe na kartama Srbije u raznim hipotetičkim situacijama, a uveče, pri pomisli na rodbinu koju ne mogu da vide (nije bilo ni telefonskih razgovora, a kamoli neke sofisticiranije komunikacije), ronili su suze, krišom, svako u svojoj sobi (i najjačim ljudima duša može da pati). Meni često krenu suze kad pomislim na tu njihovu tragediju, jer nema većeg jada u starosti nego biti udaljen od najbližih i od ljudi sličnih sebi. Nameće se pitanje po kojoj pravdi su ti rodoljubi zaslužili tako tužan kraj?
Za vrijeme tih 10 tužnih godina djeda je dobijao dnevno po 25 feninga (kao i svi ostali), što je bilo dovoljno samo za jednu paklu cigareta. On je skupljao te pare i periodično mi slao pakete sa igračkama. Najviše sam volio jedno mehaničko pile (koje je kljucalo po podu kad se navije) i jednog mehaničkog djetlića (koji je kljucao po kakvom zaklonu kad se navije), koji nisu sačuvani, ali ključići za njihovo navijanje jesu i nalaze se među porodičnim blagom u jednoj od djedinih tabakera. Sjećam se i nekog vozića koji je išao po šinama i nekih figurica vojnika i konja, te kauboja i Indijanaca. Sjećam se i jedne dječije čigre koja bi se navila sa nekoliko vertikalnih pokreta rukom ka zemlji i onda bi se sama dugo vrtila.
Umro je od srca i sahranjen je u kripti Srpske crkve u Osnabriku. Navodno da je poslednje vrijeme živio sa anginom pektoris, ali ja vjerujem da je u suštini umro od tuge. Posjetio sam tu kriptu, koja se brižljivo održava zahvaljujući marljivosti Srpske pravoslavne crkve. Sveštenik je bio veoma ljubazan. Nisam znao koji sveštenik ga je ispratio, dok mi oko 40 godina kasnije jedan doktorand Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, Milan Jovanović, kome sam bio mentor za doktorat, nije kazao da je njegov djeda bio sveštenik u Osnabriku i da je to bio baš njegov djeda koji je jednom prilikom, možda baš kod prenosa posmrtnih ostataka, očitao opelo mom djedi. Nije ni on to znao do pred sam kraj rada na svom doktoratu, dok neko od njegovih starijih nije slučajno primijetio tu nevjerovatnu koincidenciju. Nažalost, djeda od Milana Jovanovića je bio pokojni kada sam saznao sve ovo, te tako od njega, Milanovog djede, nisam mogao da dobijem nikakve dodatne informacije iz prve ruke o mom djedi.
Kao što već pomenuh, ništa nisam bacio od toga što je ostalo od svih Dodića, već sve njihove stvari (malo ih je ostalo) čuvam u nekoj vrsti porodičnog muzeja u potkrovlju kuće u kojoj živim, u Dalmatinskoj ulici u Beogradu, a koju je, kao što već pomenuh, sazidao Dušan Dodić sa svojom suprugom Danicom (on je vodio strategiju izgradnje, a ona je bila ta koja se najviše angažovala oko logistike izgradnje i oko interakcije sa izvođačima radova). On je u Generalštabu upoznao arhitektu, Jevrejina, izbjeglicu iz Rusije, Jakoba Kozinskog, i ovaj je uradio predivno arhitektonsko rješenje, koje nigdje više u Beogradu nisam vidio, barem ne što se tiče spoljašnje fasade. Viđao sam, međutim, takve fasade na starim slikama iz Ukrajine i Rusije i recimo kad na YouTube slušam jevrejsku Klecmer muziku.
Ono glavno što je ostalo za Dušanom bili su pogledi na svijet, koji su kroz porodično vaspitanje došli do mene, tu se primili, a možda i dalje prenijeli na sledeće generacije, pa je zato sledeće poglavlje posvećeno tim aspektima. Ja sam jedan od onih koji vjeruju da je tradicionalno patrijarhalno vaspitanje i dalje najznačajniji ali nevidljiviji stub našeg društva. Zato mislim da je sledeći dio krucijalan za stvaranje kompletne slike o Dušanu Dodiću.
(Nastaviće se)

---