-PIŠE: BUDIMIR DUBAK

Prije više od četiri decenije oglasio se jedan sedamnaestogodišnjak svojim pjesničkim prvijencem. Bio je to gimnazijalac Novica Đurić s knjigom „Tragom života” 1973. godine. Autora sam upoznao koju godinu kasnije, ali prije svega kao novinara. Bili smo potom zajedno u redakciji „Omladinskog pokreta”, koji je imao sjajne novinare i pisce poput Dragana Barjaktarevića (Isaka Crnogorskog) i Šćepana Vukovića, koji su nažalost prerano otišli, kao i niz poslenika u oblasti kulture i politike.
U jednopartijskoj i izrazito dogmatskoj Crnoj Gori, „Omladinski pokret” je predstavljao avangardu u osvajanju slobode misli i kritičkog promišljanja stvarnosti. Novica Đurić, koji je u jednom periodu bio i glavni urednik ovog, širom Jugoslavije čitanog i cijenjenog lista, na planu utemeljivanja modernog, hrabrog i poštenog novinarstva, dao je izuzetan doprinos. Društveni angažman, gotovo bez ostatka, potisnuo je u drugi plan književnu djelatnost mnogih, pa i Novice Đurića, koji je ostao vjeran novinarstvu do danas. I sada je u javnosti prisutniji kao dopisnik beogradske „Politike” iz Crne Gore, nego kao pisac, uprkos brojnim domaćim i stranim književnim nagradama.
Međutim, Novica Đurić je decenijama kontinuirano i uporedo s novinarstvom stvarao i objavljivao književna djela. Sem poezije uspješno se ogleda i u prozi. Za knjigu „Roman ti pričam” (SKZ, 2013. g.) dobio je nagradu Udruženja književnika Crne Gore „Marko Miljanov”.
Knjiga pjesama Novice Đurića „Kosovo majko” (Partenon, Beograd, 2015) višestruko zavređuje našu pažnju. Kosovo je središnja tema srpske poezije, od „Zidanja Ravanice”, „Kosovke devojke”, i „Smrti majke Jugovića”, preko patrijarha Arsenija III Čarnojevića, Svetog Petra Cetinjskoga i Njegoša, do Đure Jakšića, kralja Nikole, Alekse Šantića, Milana Rakića, Jovana Dučića, Desanke Maksimović, Vaska Pope, Miodraga Pavlovića, Matije Bećkovića, Ljubomira Simovića, Momira Vojvodića, Ranka Jovovića, Ilije Lakušića, Rajka Petrova Noga, Darinke Jevrić, i mnogih drugih koje je teško pobrojati.
Novica Đurić pjesničkom knjigom „Kosovo majko” pridružuje se ovom impozantnom spisku srpskih pjesnika i njihove poezije, inspirisane vječnom i sudbinskom temom Kosova i Metohije. Osim Kosova u naslovu knjige, čitamo još jednu svetu riječ – majka. To dvojstvo, taj dubinski odnos između Kosova i majke artikulisan je kao vapaj za onim najsvetijim i najdražim, koje od nas otrže ovozemaljska sila ili neumitnost smrti. Pjesnik ne dijeli ova dva bola. Stoga se često ne može razabrati da li davori za Kosovom, ili za majkom. Iščitavanjem cijele knjige dolazimo do odgovora. Pjesnički subjekt istovremeno i nerazdvojno oplakuje oboje.
Nije uputno previše uplitati biografiju pjesnika u njegovo djelo, ali postoje knjige koje se ne mogu valjano razumjeti bez bližeg određenja tih veza. Takva je i Đurićeva poema „Kosovo majko”. Ali, postoje i knjige istog autora što upućuju jedna na drugu i nude ključeve za tumačenje pojedinih slojeva, koji bi nam bez „informacija” iz jednih, ostali maglovitih značenja u drugim knjigama. Takav je slučaj sa odnosom između Đurićeve knjige autobiografske proze „Roman ti pričam” i knjige pjesama „Kosovo majko”, koja je takođe jedan bolan dijalog sa majkom. Ona je imala „zlatne ruke”, bezgraničnu ljubav, ali se nije klela u svoju djecu, niti u duše braće i roditelja, već u najdublju i najtrajniju srpsku ranu – Kosovo. Njena zakletva je glasila: „Rana mi kosovskih”. Tu zakletvu je pjesnik primio s majčinim mlijekom i kletvom Lazarevom. Iz te rane je nastala i knjiga „Kosovo majko”.
Urezane su u biću srpskih pjesnika i riječi Lazarevog sina Stefana, sa mramornog stuba, na Gazimestanu: „Čoveče koji srpskom zemljom stupaš,/bilo da si došljak ili ovdašnji,/ma ko da si i ma šta da si,/kad dođeš na polje ovo,/koje se zove Kosovo,/po svemu ćeš ugledati puno kostiju mrtvih,/te sa njima i kamenu prirodu,/mene krstoznačnog i kao steg/videćeš kako posred polja uspravno stojim”.
Taj vječni biljeg, taj beskrajni stub, ta neuništiva tapija, to neprolazno carstvo je Kosovo. Otimali su ga silnici, kroz vjekove. Ali njegovo carstvo nebesko nikada nisu osvojili. Kosovo je neuništivo, poput nebeskog Jerusalima. O tome je Sveti Nikolaj Velimirović 1912. godine pisao: „Tirani, mi smo maleni prema vama u mučenju i ponižavanju ljudi; u tome ste vi velika sila. Mi smo maleni prema vama u lukavstvu i perfidnosti i farisejstvu; u tome ste vi velika sila... Kosovsko proročanstvo koje nam je Bog dao, i koje kroz nas ispunjava daje nam onu snagu koju vi nemate odakle crpsti. Naša borba nosi religiozni karakter od početka, vaša pak – špekulantski. S nama je Bog, s vama je strah”.
(...)
Strašna je ova priča, koja traje vjekovima, i ne vidi joj se kraja. U tom ključu je i pjesnik Novica Đurić ispjevao poemu „Kosovo majko”. Lični i kolektivni udes, uobličen je u pjesničko svjedočanstvo o Kosovu, kao univerzalnoj i svevremenoj tragediji, koju ipak nadilazi duboka vjera u neuništivost srpskog naroda.
Još jedna opsesivna tema Novice Đurića je djetinjstvo. U pomenutoj knjizi „Roman ti pričam” naslikao ga je kao prostor bezgranične ljubavi i sreće. Roditeljska kuća, porodica i prijatelji u središtu su tog svijeta.
Radost i ljubav zrače i iz Đurićeve poezije za djecu. Njegova najnovija knjiga „Svud me ima, krišom virim” (Književna zadruga Srpskog nacionalnog savjeta, Podgorica, 2016) svojevrsna je „pedagogija ljubavi”, kako je, po riječima ave Justina, svoj temeljni predgovor naslovio prof. dr Duško Babić.
Kroz djetinji pogled jedne djevojčice otkriva se svijet kao zagonetka, koju valja odgonetati. Te pjesme su otkrivanje tajni svijeta i života. Ali su istovremeno i oblik otpora strogim zakonima odraslih. Njihovoj didaktici, u znaku zabrana i kazni. Umjesto toga je neophodna bezgranična ljubav, koju pjesnički subjekt demonstrira tako što se potčinjava volji svoje junakinje – djevojčice, preobraćajući se u njenog vršnjaka. Vraćajući se, dakle, u sopstveno djetinjstvo.
Brana protiv brojnih izazova i iskušenja što vrebaju dijete u ovom surovom i otuđenom svijetu jesu porodične vrijednosti i toplina roditeljskog doma, koji je utemeljen u pravoslavlju i tradicionalnom načinu života srpskog naroda. O tome svjedoči i pjesma „Tako je krštena Matea”, koja je, kao i cijela knjiga, autobiografska. Odlazeći u crkvu, na krštenje, mala Matea (pjesnikova kćer), u prvom licu opisuje taj čudesni događaj. Jedan distih sažima svu tajnu neprolazne ljubavi: „Usput mi tata kaže kako treba/ ljubiti krst k’o koru hljeba”.
U znaku krsta i hljeba na(d)sušnog odvija se priprema za istinski budući život, koji se temelji na „pedagogiji ljubavi”, što dolazi od samoga Gospoda. Pjesnik je toj pedagogiji samo dao jednu pjesničku formu, kroz koju se traži put do dječijeg srca i uma. A to je možda najzahtjevnije putovanje za jednog pisca. Otuda nije čudo što je tako malo dobre književnosti namijenjene najmlađim čitaocima. Knjiga Novice Đurića „Svud me ima, krišom virim” svakako spada među njih.
Zajednički imenitelj Đurićeve književne trilogije, u tri različita žanra, zove se ljubav, koju je Gospod vaspostavio kao najveću i neprolaznu vrijednost našeg života. Jer, kako kaže arhimandrit Rafail (Karelin): „Ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima ne mogu se razdvajati”.
(Nastaviće se)

---