-PIŠE: VELjKO MILUTINOVIĆ

O supruzi Dušana Dodića znam najviše od svih Dodića jer me je mnogo čuvala, od mog rođenja pa dok je takva pomoć prestala da bude potrebna. Onda kad takva vrsta pomoći više nije bila potrebna, i dalje sam svraćao kod nje svaki dan prije ili poslije škole da bih nešto pojeo (živjela je u neposrednoj blizini moje škole, i osnovne, i gimnazije, i fakulteta). Naročito sam volio njenu gibanicu, što je moglo na meni da se vidi sve do puberteta, kada sam se naglo izdužio.
Danica Dodić rođena je u Kruševcu, kao Danica Milošević, 2. januara 1892. To dobro znam, jer nas je častila tog dana svake godine. Pričala je da su njenog oca i strica kao izbjeglice doveli iz Vasojevića u Crnoj Gori u bisagama na konju i da su njih dvojica posle u Kruševcu napravili ciglanu i dosta dobro poslovali, ali da je prvo umro stric, a onda ubrzo od zavezanih crijeva i otac kad je ona imala samo 9 godina. Navodno, ona i majka su tada morale same da raskrčme cio biznis. Tom prilikom, po njenim riječima, nagledala se otimačine od strane nekih beskrupuloznih stanovnika Kruševca, ali je istovremeno stekla i veliko životno i poslovno iskustvo, koje je poslije pomoglo kod zidanja kuće u Dalmatinskoj ulici u Beogradu i kod njenih raznih drugih aktivnosti.
Pričano mi je, kad je konjica poslije neke vježbe prolazila kroz Kruševac, djeda Dušan je ugledao moju babu Danicu, podigao ju je na svog konja, i dalje su jahali zajedno kroz život, što je priča koja se meni dobro urezala u pamćenje jer je zvučala jako romantično. Ja ne znam da li je to bio primjer ljubavi na prvi pogled ili su se i prije toga poznavali i bili zaručeni, ali znam da su u to doba prije ženidbe oficiri morali da obezbijede dozvolu za ženidbu od svoje komande. Mislim i da u nekom službenom listu iz tih godina zvanično stoji da je Dušan Dodić dobio dozvolu da se oženi sa Danicom Milošević.
Pričano mi je da je djeda Dušan baba Danici prilikom prvog susreta rekao da on ima sina iz prvog braka Vladislava, kojem je majka Emilija umrla na porođaju. Danica je na to rekla da će mu biti kao majka i tako je i bilo, kao što će kasnije biti obilnije dokumentovano. Često je govorila da je posinka voljela više od rođenog sina, jer je imao veoma blagorodnu narav, dok je rođeni sin ponekad znao da bude malo krut. Do kraja Velikog rata, Danica je s djecom (Vladislav, rođen 1909. i Ratoljub, rođen 1913) živjela kod Dušanovih roditelja u Milutovcu, a onda s Dušanom po svim gradovima u kojima je Dušan služio.
Gdje god je Dušan služio, Danica je voljela da obilazi radnje i da kupuje ono što bi u nekom mnogo kasnijem trenutku, na nekom mnogo daljem mjestu, moglo da ima mnogo veću vrijednost. Vjerujem da je ovo osobina proistekla iz njenog iskustva od prije njene devete godine. Ja sam naslijedio dosta keramike i porcelana, a moji sinovi jedan namještaj za jednu slovenačku kmetijsku sobu i neki namještaj u stilu mađarske secesije. (Nastaviće se)

---