-PIŠE: VELjKO MILUTINOVIĆ

Za vrijeme njemačke okupacije bilo je teško prehraniti se jer je cijena hrane na crnom tržištu znala da budu visoke, pa je ona znala da ide na selo da joj tamo kolju stoku i da donosi hranu u Beograd, što je bilo zabranjeno. Jednom ju je na ulazu u grad zaustavila njemačka patrola i na pitanje šta nosi na volovskim kolima, ona je samo podigla ćebe ispod kog su spavala neka djeca i tako je prošla nekažnjeno. Drugi put su upali u kuću na pretres i ona je pričala kako je sjela na jedan sanduk pun hrane i da je kazala: „Ja ću ovde da sjedim, a vi slobodno pretresite cijelu kuću i vidjećete da ništa nećete naći“. Oni su sve pretresli, ništa nisu našli i onda su otišli. Tačno je znala koji komšija je dozvao pretres i meni je rekla da se čuvam njegovih potomaka.
Baba Danica je bila potpuno sijeda. Prema njenim riječima, naglo je posijedjela u sredini svoje četvrte decenije života. Pričala je da joj je kosa potpuno posijedjela za samo nedjelju dana nakon neke velike sekiracije.
Poslije rata je živjela bez ikakvih prihoda, pa se snalazila kako je znala i umjela. Prodala je nekoliko stanova u zgradi u Dalmatinskoj ulici, budzašto, jer su u njima živjeli zaštićeni stanari, pa se mogla postići samo simbolična cijena, a da bi tako stečeni novac što duže trajao, živjela je vrlo štedljivo i racionalno. Recimo, seljaci s Palilulske pijace bi joj dolazili kući nakon što se pijaca zatvori i tu bi ona dobijala dobru cijenu ako bi otkupila svu njihovu neprodatu robu. Onda bi tu robu po toj istoj povoljnoj cijeni ustupala prijateljicama, kod kojih je na taj način bila stekla popriličnu popularnost. Nakon što je počela da dobija penziju poslije smrti djede Dušana, nastavila je sa štedljivim i racionalnim životom, ali za dobru gibanicu nikad nije falilo para. Jedino što poslije više nije prodavala stanove po zgradi u Dalmatinskoj ulici, jer je u kasnijoj fazi svog života, kao što rekoh, počela da dobija penziju koju je zaslužio djeda Dušan, a i zato što neuseljivih stanova za prodaju takoreći više nije ni bilo.
Teže se kretala zbog reume koju je zaradila u prvoj okupaciji dok je bila u Milutovcu i jer nije bila pretjerano mršava, pa je uvijek imala kućnu pomoćnicu. Dovodila bi svoje kućne pomoćnice sa sela, preko poznanstava svojih prijateljica, naučila bi ih racionalnom domazluku i pričala bi im kako moraju pametno da se udaju i do udaje ih je čvrsto i patrijarhalno držala. Poslije su se sve dobro udale i otišle, ali bi se često vraćale u posjetu, kao udate žene i uspješne domaćice, da se pohvale nekim svojim uspjehom u porodici i u domazluku. Ja ih pamtim četiri: Desu iz Slavonije, Živanku iz Podrinja, Rušku iz Mačve i Zoru iz Srema.
Bila je veoma pobožna. Svako veče se dugo u tišini molila pred svojom ikonom i svojim kandilom u ćošku sobe. Popove nije baš voljela, ali bi bila jako ljubazna prema njima kad bi joj dolazili o slavi ili o nekom za nju važnom vjerskom prazniku.
(Nastaviće se)

---

Ratni dnevnik
„Dušan Dodić – Ratni dnevnik 1918−1919” priredili su Duško Grbović (Zavičajni muzej Jagodina) i Jelena Vukčević (Muzej – Narodni univerzitet Trstenik). Izdavači su Zavičajni muzej Jagodina i Narodni univerzitet Trstenik, a za izdavača knjigu potpisuju Srboljub Miletić i Svetlana Lazić.
Na knjizi su sarađivali prof. dr Veljko Milutinović, Jasmina Trajkov i Nada Lečić-Marinković.
Recenzenti su prof. dr Aleksandar Životić i Ninoslav Stanojlović, profesor istorije. Knjigu je lektorisala dr Dunja Živanović. Za fotografije su bili zaduženi: Milosav Brajković, Srđan Vulović i Vesna Mandić. Dizajn potpisuje Đorđe Filipović.