-PIŠE: VELjKO MILUTINOVIĆ

Mene je krstila tajno, i poslije, dosta kasnije, pričala je da su komunistička djeca po pravilu krštavana dva puta, kad odu kod jedne i kod druge babe na selo. Ja nisam dvaput kršten, jer je druga baba u Crnoj Gori slijepo poštovala komunistički način života koji su prihvatila njena tri sina: Milan, moj otac, i stričevi Miladin i Miroslav.
Inače, baba iz Crne Gore je voljela babu iz Srbije, koja joj je prvi put ušla u srce kad je od nje dobila veliki pokrov od jarkocrvene svile, kupljen negdje prije Drugog svjetskog rata tokom nekog od obilazaka prodavnica dok je djeda Dušan službovao, da njim prekrije kovčeg svoje kćerke Fime, koja je poginula na Sremskom frontu 15. maja 1945, nekoliko dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, pa su poslije nekoliko godina njene ostatke prenosili u Stijenu Pipersku, iz spomen-parka na srpsko-hrvatskoj granici u Sremu, gdje ime Fima Milutinović i dalje postoji na jednoj od pločica s imenima izginulih.
Baba Danica je imala jednu prijateljicu Jevrejku, šnajderku. Za vrijeme njemačke okupacije, ona je jednog dana došla kod moje babe Danice da je zamoli da se tu sakrije, ali ju je baba uputila da ode kod nekih prijatelja na selo, jer bi joj tu bilo sigurnije, što je ova i uradila. Poslije je baba Danicu zbog toga grizla savjest i bila je najsrećnija kada je jednog dana saznala da se Rebeka poslije rata živa i zdrava dokopala Izraela.
Baba je svakodnevno mnogo pričala sa mnom i dok me je pazila kao malog i dok sam navraćao „na pojilo” kao učenik, gimnazijalac i student. Osjetio sam da je patila zbog gubitka kuće koju je predano gradila. Shvatio sam tako da je i djeda Dušan takođe patio. Zbog toga se i nisam smirio dok cijelu kuću, do poslednjeg kvadrata, nisam otkupio od bivših zaštićenih stanara, koji su u međuvremenu postali uknjiženi vlasnici, odnosno od onih kojima je država prodala nacionalizovani prostor za sitne pape, a ja im plaćao tržišnu vrijednost i više od toga. Govorili su mi da je glupo što kupujem nacionalizovani prostor jer će država taj prostor vratiti, ali ja sam znao da ja to najvjerovatnije neću doživjeti i da mi je od para datih za nacionalizovani pa drugima prodati prostor mnogo važnije da imam svoj mir dok sam živ. Pokazalo se da sam bio u pravu kad sam pretpostavio da ja za svog života taj nacionalizovani prostor nikad neću dobiti nazad, a mir u domu u kom živim mnogo mi je značio i možda produžio život, a uljepšao mi ga sigurno jeste, i to značajno. Nadam se da me djeda i baba gledaju s neba, da sve vide i da se raduju. Za slučaj da to ipak nije slučaj, zamolio sam sinove da me sahrane s nekoliko fotografija obnovljene kuće i s jednom kopijom vlasničkog lista, da im to pokažem kad ih budem vidio tamo na nebu.
Danica je sahranjena na Novom groblju u Beogradu kao „gošća” u porodičnoj grobnici njenih prijatelja Veberovića, posrbljenih dunavskih Njemaca (Donau Schwaben), koji su se ranije prezivali Veber. Za tu porodicu, a naročito za njihovog domazeta čika Muju Kasapina, vezuju me poučne priče i lijepe uspomene, pa je zato i jedna njegova slika uramljena u jedan od četiri velika rama s porodičnim slikama u mom stanu.
Baba Danica je takođe dijelila tragičnu sudbinu nacije: od 82 godine života, samo je oko 22 godine proživjela zajedno u braku s djeda Dušanom, a čak oko 20 u braku, ali odvojeno od njega, dok je on bio u ratovima ili u zarobljeništvu, ili u izgnanstvu, i još je oko 20 godina živjela kao udovica. Dakle, samo je 22 godine živjela s čovjekom kog je voljela, a čak 40 godina odvojeno od njega. Tužno!
(Nastaviće se)

---