-PIŠE: BUDIMIR DUBAK

Knjiga izabranih i novih pjesama Milice Bakrač „Jav iz Crne Gore“ (Institut za srpsku kulturu, Nikšić, 2018) predstavlja reprezentativan presjek njenog cjelokupnog pjesničkog opusa.
Neiscrpni majdan njenih inspiracija su „sudbina srpskog naroda, srpskoga jezika i srpskoga pisma“, kako zapaža profesor Miloš Kovačević. Najznamenitije ličnosti naše istorije predstavljaju glavne junake Miličinog pjesničkog djela. U pjesmi „Azbučnik“ kaže: „Čovečnost, Jezik i Vera kad stisnu se u tri prsta,/ Dželate čeka potera, kad stanu ispred krsta!/ Šta čekamo? Vukovski pojmo! – Večno kroz Savina usta“
U istoimenoj knjizi Milica Bakrač staje u pjesničku odbranu srpskog jezika.
Ne samo da je ispoljila vještinu građenja soneta (koji je utemeljio Frančesko Petrarka), već se upustila u svojevrsnu inovaciju ove drevne pjesničke forme. Naime, kako tačno primjećuje prof. dr Jelica Stojanović, naša pjesnikinja je Azbučnikom stvorila „specifičan oblik (srpskog) soneta”. Ta specifičnost se prije svega ogleda u činjenici da njen sonetni vijenac, umjesto petnaest soneta, ima trideset soneta, koliko i slova srpske azbuke. Dakle, riječ je o dvostrukom sonetnom vijencu.
Milica Bakrač slijedi nit u našoj književnosti koja je inspirisana životom i djelom Lovćenskog proroka. Ona se pomenutim sonetnim vijencem pridružuje onim srpskim književnicama koje su ostvarile trajna djela u znaku duboke odanosti Njegošu.
Knjiga „Odbrana azbučnika” svojevrsna je prethodnica djela „Vijenac vijencu”. Neposredna kopča između ova dva sonetna vijenca je pjesma „Ogledalo srpsko”. To ogledalo pjesnikinja naziva „amanetom svetim”, koji nam je Vladika darovao. Ono je „lovorom narodnim ovenčano”. Ali, Milica Bakrač strahuje da, u ovom strašnom vremenu, to Ogledalo „raspeće ko jezik, ko Kosovo!”, i da će ono „popucati /od deobe bratske, što istine se boje!”. Uvodna pjesma knjige „Vijenac vijencu” molitva je pjesnikinje da uspije u svom obraćanju Njegošu. Na tragu Helderlinove strepnje da mu neće uspjeti pjesma, i Milica moli svoju pjesmu da ne zaćuti i ne izgubi vjeru „u bit svog postanja”. Samo tako će zaslužiti „milost radovanja”. A to je „piće najslađe duševno”.
U drugoj tercini pjesnikinja svojoj pjesmi namjenjuje ulogu Kosovke djevojke, koja će kondirom da liječi „pleme koje snom mrtvijem spava”.
Vijenac koji Milica Bakrač plete nije namijenjen samo „Gorskom vijencu”, već i cijelom Njegoševom djelu, Vladičinoj sudbini i usudu srpskog naroda.
Stoga prvi sonet ne počinje slučajno „vražjom silom”, a prvi katren se završava: „Znamo da nas tvoja sudba čeka”.
Pokušaj raznjegošenja Crne Gore, i to od strane samih Crnogoraca, koji se odriču sopstvenog identiteta, ogleda se prije svega u poricanju srpskog bića, kulture, jezika i istorije. Riječju, na djelu je „istraga predaka”, kako taj kolektivni suicid imenuje Ivan Negrišorac. Ta pošast je ono što pjesnikinju goni da se obraća Njegošu, čija tragička sudbina je zadesila i cijeli njegov narod. Na djelu je „urota konopca sa zlim kocem”. Nalazimo se „Nad hladnim ambisom stranputice”, s kojeg priziva pjesnikinja Lovćenskog tajnovidca da nas spase od propasti.
Ugrađujući Njegoševe stihove u svoje sonete Milica Bakrač im, razumije se, obezbjeđuje privilegovanu poziciju u strukturi Vijenca.
Tako stih „Đe je zrno klicu zametnulo” u šestom sonetu dobija novu konotaciju. Ne pominje se plod, koji treba da počine tamo gdje je zametnut. Umjesto njega se pojavljuje strah od kukolja, kao „rđa na kamenoj ploči”, odslikavajući „jedno doba trulo”. To zlodoba je u znaku zatiranja sjemena, zrna, klice, ploda, svetoga krsta koji je utemeljio istorijsku Crnu Goru. Došla je nova „ljudska vrsta” koja slavi sopstvene poraze.
Za razliku od onih koji su ostali vjerni Hristu i zavjetu predaka, koje simbolizuje „tvrd orah”, postoje u našem dobu i oni koje oličava „Judin orah”. To su novi Vujica, Vuk i Vukašin. Ove potonje što simbolizuju srpsku izdaju kao da prepoznajemo u njihovim savremenim sledbenicima, na sceni, gdje: „Prostrano je ovo pozorište”.
U tom pozorju glavni akteri su narodni glavari, koji s Vukašinom piju vino, a služi ih kuja Vidosava. Vidimo novi teatar apsurda.
Ali pjesnikinja ima duboku vjeru da će njena Čarna da vaskrsne, jer će naći lijek protiv duhovnog otrova, koji strašna aždaha samoporicanja bljuje na svoj rod. Milica Bakrač je isplela sonetni vijenac u slavu „Neumrlog postanja Tvog java”. U znak duboke odanosti Njegoševom geniju, koji je u Luči ispjevao apoteozu Hristu, što je Vaskrsenjem porazio smrt.
Ali, naša zemaljska kuća je ovjenčana odom koja slavi besmrtnog „Obilića, Đorđa i Dušana”. To su nam zaštitnici, koji u istorijskim pogromima bdiju nad mnogostradalnim srpskim narodom, razgoneći vražju silu „koja žanje hladnom rukom”’.
S dubokom vjerom u zaštitničku moć Lovćenskog tajnovidca i u pobjedu dobra nad zlom, Milica Bakrač je prinijela pjesničku molitvu Svetom Petru II Petroviću Njegošu. Ta molitva je doživjela milost uobličenja u djelu „Vijenac vijencu”, u kojem ne samo da njena pjesma nije zaćutala, već je izatkala nova „polja reči”, koja obogaćuju riznicu savremene srpske poezije. U knjizi „Jav iz Crne Gore“ razumije se, centralno mjesto zauzima Njegoš. Sonetni „Vijenac vijencu“, koji je nastao povodom 170 godina od štampanja „Gorskog vijenca“, divno je uzdarje naše pjesnikinje najvećem srpskom pjesniku.
Cjelokupno pjesništvo Milice Bakrač predstavlja jav iz stradalne Crne Gore, gdje „jedno doba trulo“, prevazilazi i najcrnje slutnje Lovćenskog tajnovidca. Ali, pjesnikinja svjedoči o tom zlodobu s neugaslom nadom u buđenje zaspalog plemena, i Vaskrsenje istorijske, svetosavske, svetopetrovićke i vukovske Crne Gore.
(KRAJ)

---