-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Sa knjigom „Partija i diplomatija u Jugoslaviji 1945–1952“, autora dr Slobodana Selinića, čitaoci su već imali priliku da se upoznaju prije izvjesnog vremena, kroz po njoj priređeni, i na ovom mjestu objavljeni feljton „Počeci diplomatije u socijalističkoj Jugoslaviji“. Tom prilikom otvorena je zanimljiva tematika kojom se inače bavi ova opširna knjiga, a posebno interesantnim je ostao podatak da su neka značajna amabasadorska mjesta poslije Drugog svjetskog rata pokrivali ljudi koji nijesu bili komunisti, a što se nije uklapalo u ideološku matricu tog vremena. To je i razlog što smo se opredijelili da, uz izvjesno skraćenje, iz pomenute knjige, ovog puta, prenesemo poglavlje koje upravo o govori o tome – „Diplomate nepartijci i partijska diplomatija“. Činimo to, kao i ranije, uz saglasnost autora i odobrenje izdavača knjige, Instituta za noviju istoriju Srbije, koji je ovu knjigu objavio 2013. godine.

Kao posledica pragmatizma KPJ, obzira prema zapadnim silama i nedostatka kadrova sposobnih za diplomatsku službu u sopstvenim redovima u mnogim, prije svega zapadnim zemljama, politički predstavnici Jugoslavije poslije rata bili su nekomunisti. Radilo se o ljudima koji su, iz ugla KPJ, bili politički podobni i nijesu se kompromitovali saradnjom sa okupatorom u ratu niti su bili pristalice poraženog režima, Kraljevine i generala Mihailovića. Po svojim političkim pogledima, zanimanjima, prošlosti, oni su bili veoma različite ličnosti. U diplomatsku službu su ušli u različito vrijeme, kao što i saradnju sa novim vlastima nijesu počeli istovremeno. Stanoje Simić, Sava Kosanović i Izidor Cankar su se još tokom rata deklarisali kao pristalice NOP-a, ali je i vremenski i čvrstinom uvjerenja u tome prednjačio Kosanović, a slijedio ga je Simić. Marko Ristić je sačekao kraj rata da bi prišao pobjednicima, a sa partizanskim pokretom tokom rata nije sarađivao ni Miloš Moskovljević. Stanoje Simić i Milan Ristić su bili profesionalne diplomate, a zavidan diplomatski staž imao je iza sebe još i Izidor Cankar. Iz diplomatske službe su izašli u različito vrijeme i iz različitih razloga, a i sudbine poslije prestanka diplomatske karijere bile su im različite. Cankar je diplomatsku službu okončao već 1946, prije sukoba sa IB-om, kraj diplomatske karijere Save Kosanovića, Božina Simića i Stanoja Simića bio je direktna posledica sukoba Jugoslavije i IB-a, dok su Marko Ristić i Milan Ristić ostali malo duže u diplomatiji. Poslije završetka diplomatske službe Kosanović, Marko Ristić i Stanoje Simić su i dalje učestvovali u vlasti, bilo u vladi bilo u nekim drugim državnim institucijama, dok se Cankar povukao u Ljubljanu i posvetio naučnom radu. Sve njih je povezivala politička podobnost za novu vlast, tj. KPJ, koja je o tome i te kako vodila računa. Kakav je bio odnos diplomata nepartijaca, komunista u njihovim predstavništvima i CK KPJ? Na ovo pitanje može se detaljnije odgovoriti kada su u pitanju Marko Ristić, Sava Kosanović, Izidor Cankar, Milan Ristić, Božin Simić i Miloš Moskovljević.

Jedan od poslijeratnih ambasadora koji nije bio komunista kada je postao socijalistički diplomata bio je Marko Ristić, ambasador u Parizu. On nije imao mnogo dodirnih tačaka sa komunističkom partijom i ideologijom. Poticao je iz srpske građanske porodice. Odmah po oslobođenju Beograda 1944. preporučivao se novim vlastima. Pisao je uvodnike u „Politici“ u kojima je „apsolutno pokazao vjernost novom režimu“, a mjesto za sebe u novom sistemu obezbijedio je i susretom sa Milovanom Đilasom u hotelu „Mažestik“, nekoliko dana poslije oslobođenja Beograda. Đilas tvrdi da je on bio taj koji je Ristiću obezbijedio mjesto u diplomatskoj službi, videći u njemu pogodnu ličnost za ambasadora u Parizu zbog znanja francuskog jezika i kulture i veza u intelektualnim krugovima Francuske. Đilas navodi da su se sa njegovim predlogom složili Ranković i Kardelj.

Ukazom namjesnika Ristić je 27. aprila 1945. postavljen za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra DFJ u Francuskoj. Pošto su u međuvremenu dvije zemlje diplomatski nivo podigle na ambasadorski, to je Ristić u avgustu 1945. otputovao u Pariz kao jugoslovenski amabasador. U Parizu je ostao sve do 1951, dakle pet i po godina. To je za tadašnje prilike bilo neoubičajeno duga diplomatska služba u jednoj zemlji.


(NASTAVIĆE SE)

---