-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Za vrijeme odsustva ambasadora Marka Ristića, sa izuzetkom aktivnosti savjetnika Sretena Marića, na polju kulturnog atašea, i Vuka Dragovića, na poslovima atašea za štampu, „naša ambasada nije bila ništa drugo nego jedna kancelarija u kojoj su se rješavala izvjesna administrativna pitanja”. Nije bilo „političko-diplomatskog kontakta sa spoljnim svijetom”. Ambasada nije slala izvještaje ministarstvu, a ako ih je i slala, oni su bili „krnji, sporadični, nedovoljni i neorginalni”. Ministarstvo inostranih poslova je takođe bilo nezadovoljno stanjem u Parizu, ali su ocjene koje su stizale iz ovog ministarstva govorile da je nedovoljnom radu ambasade doprinosio i sam Ristić. On nije slao očekivane izvještaje o prilikama u Francuskoj, kao i redovne mjesečne izvještaje, koje su jugoslovenske diplomate tada bile obavezne da sastavljaju. Ristić je 1946. poslao samo jedan mjesečni izvještaj i za to svakako nije moglo biti opravdanja u nedostatku iskusnih i kvalitetnih diplomata među saradnicima u ambasadi. Osim toga, u prikupljanju informacija koje je slao u Beograd uglavnom se oslanjao samo na pisanje francuske štampe, što je bilo nedovoljno. Nije imao brojne i raznovrsne kontakte sa francuskim zvaničnicima i stranim diplomatama, pa se u izvještajima rijetko pozivao na razgovore ove vrste. Nije uvijek javljao čak ni o posjetama značajnih stranih diplomata i državnika Francuskoj i kontaktima sa francuskim zvaničnicima.

Jedan od iskusnijih kadrova u ambasadi u Parizu, koji je pritom znao francuski jezik, bio je Vuk Dragović. Pohvalno je bilo što je, kao iskusni novinar, prenosio znanja na mlađe, ali se savjetnik ambasade Dušan Šakota žalio da je sa njim bilo teško sarađivati zbog „velike osjetljivosti”, jer se bojao da njegov rad neće biti zapažen. Bio je sklon i sukobu „čim mu se dirne u nešto što smatra da je u njegovoj nadležnosti”. Sreten Marić je kao savjetnik Ambasade bio zadužen za poslove nekadašnjeg kulturnog atašea. Odlično je znao francuski jezik i lako je uspostavljao veze sa kulturnim radnicima. Marić i Dragović su po prirodi posla bili upućeni jedan na drugog, ali su se teško sporazumijevali. Josip Zmaić je bio i prvi sekretar ambasade i partijski rukovodilac i rukovodilac obavještajne službe (Udbe), pa je bio zatrpan poslovima. Mada je KPJ procjenjivala da je bilo ljudi na koje se mogao osloniti, poput Dušana Šakote, on je bio tip čovjeka koji je nastojao da sve poslove uradi sam, jer je sklon „da na sebe koncentriše poslove i to ne zbog neke ambicije nego zbog toga što on ima najveće povjerenje sam u sebe”. Uz preopterećenost državnim, partijskim i obavještajnim poslovima, Zmaića je opterećivala i porodična situacija, pošto je zbog bolesti djeteta imao velike dugove.

Ambasada u Parizu je bila na „raskrsnici puteva”, česte delegacije je trebalo dočekati, smjestiti, kupiti karte, urediti vize, dati im novac. To su morali da urade službenici, kojih nije bilo dovoljno ni za redovne poslove. Svi službenici su imali problem nedostatka stana ili nedostatka stana u blizini ambasade. Poseban problem je predstavljao manjak nižih činovnika, čiji se broj tokom 1947. čak i osipao. Stanje tehničkog osoblja Ristić je nazvao „katastrofalnim”. U septembru 1947. u SSSR je repatriran Mihajlo Volkonski, odličan prevodilac, daktilograf i savjestan i iskusan službenik. Bio je jedan od rijetkih oko čijih se kvaliteta nijesu sporili Ristić i jugoslovenski komunisti među službenicima – obje strane su ga hvalile. Ristića je veoma pogodilo i povlačenje Vilhara iz Pariza te godine. On je obavljao posao pomoćnika atašea. Ristić je od pomoćnika ministra spoljnih poslova Vladimira Krivica tražio da se Vilhar odmah vrati u Pariz, jer u ambasadi francusku štampu niko nije čitao dovoljno, niti je iko bio u mogućnosti da to čini osim Vilhara. Dok je bio u Parizu, svakodnevno je „izvrsno sastavljao” „kratak, ali iscrpan pregled štampe”. A Ristić se u prikupljanju informacija o prilikama u Francuskoj uglavnom oslanjao na pisanje štampe, i to je bio razlog više zbog čega ga je toliko pogodio odlazak Vilhara. Ambasada je čak i dvije godine poslije rata i dalje imala samo jednu srpskohrvatsku daktilografkinju (Natalija Petković), koja je dijelom vršila i posao ambasadorovog ličnog sekretara, a u septembru 1947. je bila u osmom mjesecu trudnoće i, prema Ristićevim riječima „bukvalno rečeno, jedva diše”.


(NASTAVIĆE SE)

---