Pored ogromnog uspjeha na ratnom planu, reformator Petar Veliki ostvario je sjajne rezultate i na unutrašnjem „frontu”, ali ništa manje nije doživio ni tragičnih poraza.

Trzaj koji je napravila Rusija za vrijeme vladavine Petra Velikog očigledan je u oblasti industrije. Desetine i stotine novih fabrika i njihovih pogona potiču iz tog vremena. Industrija nije napravila samo iskorak naprijed u kvalitetu i kvantitetu, nego čak i geografski – Ural se popeo na prvo mjesto u metalurgiji. Ako su 1700. godine uvezli iz Švedske u Rusiju 35 hiljada pudi željeza (jedan pud – 16,38 kg), što pokazuju carinski podaci, onda su 1726. godine samo preko Peterburga i Rige prodali u inostranstvo više od 55 hiljda pudi ruskog željeza.

Interesantna je primjedba Voltera u njegovoj „Istoriji ruske carevine za vrijeme Petra Velikog” povodom careve upornosti na razvijanju ruske industrije. Ruski reformator je, piše Volter, „... znao da diplomatski pregovori, težnje careva, njihovi sporazumi, njihove mržnje i neprijateljstva su stalno bili podležni svakodnevnim promjenama i da od najsloženijih političkih napora često ne ostaje nikakvog traga. Jedna dobro opremljena fabrika ponekad daje državi više koristi nego dvadeset sporazuma”.

Posebno, kako su gledali u to vrijeme, ako je to bila fabrika oružja. Od 1712. godine Rusija je prestala da kupuje oružje iz Evrope. To jest Petar je riješio najvažnije pitanje nacionalne bezbjednosti.

Tako nagli i silovit prodor naprijed može se objasniti nizom razloga. Posebno doslednom protekcionističkom politikom vlasti. Reformator je bio darežljiv kad su bile u pitanju povlastice i privilegije prema ruskim fabrikantima i proizvođačima. Petar je 1724. godine uveo zaštitnu carinsku tarifu, tj. visoke carine na inostranu robu, koju prodaju trgovci na domaćem tržištu.

U politici protekcionizma uvijek postoji i suprotna, negativna strana, ali u tom momentu bez ciljno usmjerene podrške domaćem proizvođaču, Petar jednostavno nije mogao da prođe. Drugi važan činilac uspjeha je bio da se znalački iskoriste zapadni specijalisti. Pozivanje stranih specijalista, kako je to, uostalom, bivalo i prije Petra, bilo je uslovljeno samo jednim uslovom – da nauče ruskog čovjeka svemu što je časno i pošteno, bez prikrivanja. Istovremeno, Ministarstvo trgovine, po Petrovom naređenju, redovno je upućivalo desetine mladih Rusa da rade i uče u fabrikama na Zapadu.

Kao i pri stvaranju ruske armije, Petar ni ovdje na početnoj etapi nije mogao da prođe bez pomoći Zapada, ali je, kao i u prvom slučaju, maštao da se oslobodi od učitelja. Mnogi, koji su smatrali Petra radikalnim zapadnjakom, zaboravljaju njegovu čuvenu frazu da je Rusiji potreban Zapad samo za nekoliko desetina godina, a onda mu okrenuti leđa.

Pitanja vezana za trgovinu, za razliku od pitanja za razvoj industrije, Petar je rješavao sa promjenljivim uspjehom. Nakon osnivanja Peterburga, jedan od zadataka koji je on postavio sebi bio je da izmjesti spoljnu trgovinu sa teškog bjelomorskog puta na više pogodan i korisniji baltički put. Car je imao jaku želju da od nove prestonice napravi glavni centar za spoljnu trgovinu, umjesto tradicionalnog Arhangelska. Interesantno je da je Petar naišao na otpor i reakciju čak svog najbližeg okruženja, preko kojega su ruski i inostrani trgovci lobirali za svoje interese. Senat je podržavao trgovce, a general-admiral Aproksin je čak rekao caru u oči da će tim svojim hirom razoriti trgovinu i da će izazvati „vječne suze, koje se neće moći nikad otrijeti”. Petar je, naravno, istrajavao na svom, Peterburg je postao glavna luka za spoljnu trgovinu Rusije, a „vječne suze” su se same po sebi osušile.

Petar je izvojevao pobjedu na još jedom najvažnijem pravcu, ruski izvoz je postepeno postajao veći od uvoza. To je bio, naravno, pravi trijumf.

On nije uspio da riješi cijeli niz drugih zadataka. Kao prvo, izgradio je ratnu flotu, koja je vrijedna poštovanja, ali Petar nije mogao, iako je maštao o tome, da izgradi i trgovačku flotu. Ruski trgovci su ga doveli u nepriliku, koji nijesu imali naviku za samostalnu trgovinu u inostranstvu. Petar nije mogao da izađe na kraj sa vječitim ruskim problemom – sa lošim putevima, a to je najviše smetalo razvoju trgovine.

Preveo sa ruskog: Vojin Peruničić

(Nastaviće se)

---