Pitanje opstanka nije moralno pitanje. U tome nema razlike između motiva ljudi i mašina: nestanak matriksa smrtonosna je opasnost za mašine, baš kao što su agenti i mašine čuvari smrtonosna opasnost za probuđene. Utoliko što i jedna i druga strana imaju apsolutno pravo na opstanak, njihova djela usmjerena ka ostvarenju tog prava ne mogu se mjeriti moralnim kategorijama. Sasvim je druga stvar da li je njihovo viđenje druge strane kao smrtonosne opasnosti opravdano; nećemo pogriješiti ako kažemo da je rezultat cjelokupnog događanja u Matriksu upravo opovrgavanje te fundamentalne postavke. No, o tom-potom.

(Da se Matriks može shvatiti i kao problematizovanje univerzalnosti primjene moralnih principa svjedoči i Neov izbor poslije razgovora s Arhitektom. Prethodnih pet verzija Nea odabralo je spas Zajona, odnosno njihovo djelanje bilo je motivisano isključivo moralnim principima, tj. dužnostima prema ljudskoj rasi. Međutim, oni nisu postizali cilj, oslobođenje ljudi: ma koliko birali „pravu stvar”, „ispravno” i „moralno” postupali, oni su bili neuspješni. Izuzetno moralni i krajnje neuspješni! Određivanje Neove volje u skladu s „principom sveopšteg zakonodavstva” svaki put je vodilo propasti Zajona.)

Takođe, tzv. emocije koje pokazuje Smit to nikako ne mogu biti – bijes, mržnja, prezir, bezosjećajnost, gađenje – jer on je program, on nema živo tijelo koje je ontološka osnova emocija; njegove „emocije” tek su komandne linije u kompjuterskom programu koji jeste on. U Matriksu postoje dva svijeta, svijet matriksa i stvarni svijet, i njihov je ontološki odnos jasno definisan paralelizmom: događaji u matriksu utemeljni su u stvarnom svijetu. Otud, možemo raspravljati čemu služe Smitove emocije, ali u svijetu matriksa ne možemo o njima misliti kao o istinskim emocijama. Možda je riječ o sredstvima za bolju komunikaciju s ljudima, možda su izrazi dodatnih mogućnosti programa koje se aktiviraju da bi se ostvario cilj; u svakom slučaju, riječ je o, lajbnicovskim jezikom rečeno, dobro zasnovanim fenomenima. Stoga, Smitove „emocije” moramo redukovati na program i na vještačku inteligenciju i ne dozvoliti da utiču na razumijevanje njegovog lika, jer ga one kao takve ne određuju. Dakle, kod Agenta Smita ništa moral i ništa emocije.

U Matriksu Agent Smit se pojavljuje kao jedan od nekoliko agenata i njegovu posebnost pri put srećemo u razgovoru sa zarobljenim Morfeusom. U tom nam razgovoru saopštava sledeće: „Moram da odem odavde. Moram da se oslobodim. Kad uništimo Zajon nema potrebe da više budem ovdje”. (I 40.50)

Ostatak govora, o matriksu kao zoološkom vrtu, o tome kako ne može da podnese „smrad” ljudi, o prvom, savršenom matriksu, poređenje ljudi s virusima, govori o Smitovom odnosu prema ljudima, o, na kraju krajeva, njegovoj savršenoj primjerenosti vlastitoj svrsi kao agenta sistema. Međutim, iz toga nikakvom nužnošću ne slijedi ono što on vidi kao nužnost – vlastito oslobađanje od/iz matriksa. U najmanju ruku, vrlo čudne tvrdnje za jedan program. Jer, kako se i čega on može osloboditi i zašto? Gdje jedan program s vještačkom inteligencijom može prebivati doli u matriksu? Zašto postojanje u matriksu vidi kao zatvor i koja ga unutrašnja (unutrašnja?) nužnost nagoni da izađe iz njega? Gdje i kako on može postojati izvan matriksa? Kako on sam vidi tu mogućnost? Zašto osjeća nužnost da bude slobodan? Uništenje Zajona i svih probuđenih ljudi ne znači da više ne postoji potreba za agentima. Zašto Smit smatra da tada više neće postojati potreba za njim u matriksu? Naprosto, ne znamo zašto se Smit izdvaja od ostalih agenata, zašto je i on odabran; Vačauski nam o tome ništa ne kažu, barem ne na ovom mjestu.

Na osnovu prvog filma, najdalje što možemo stići u traganju za odgovorima na postavljena pitanja jeste, ponovo, vrlo opšti nivo: ima nečeg u Smitovoj vještačkoj inteligenciji što ga nagoni na „prelazak” u stvarni svijet. Postojanje tog „nečeg”, taj izvor Smitove različitosti ukazuje na radikalnu razliku između njega i ostalih agenata, jer je pretpostavka oslobođenja to da se Smit može u nekoj mjeri samoodrediti, tj. može biti slobodan u odnosu na svoje svrhe i na parametre zadate programom koji ga čini.

Piše: dr Predrag Milidrag

(Nastaviće se)

---