-Preveo sa ruskog: Vojin Peruničić

Evo još jedno priznanje o kontaktima sa njemačkim imperatorom:

„I ako bi car to počeo da sprovodi u djelo, kako mi je obećao, onda bih ja, ne žaleći nikoga, dobio nasledstvo, dao bih caru veliki novac, a njegovim ministrima i generalima bogate darove. Njegove trupe, koje bi mi on dao za pomoć da dobijem rusku krunu, izdržavao bih o svom trošku i, jednom riječju rečeno, nikoga ne bih poštedio, samo da ispunim svoju želju”.

Može se posumnjati u to da je imperator, koji je dosta skeptično procjenjivao prinčeve sposobnosti, svu tu pomoć ozbiljno obećavao rođaku, ali da su se vodili ovi pregovori i da je raspravljano o tim planovima nije nimalo sporno. Osim toga, postoje i drugi dokazi o tome i pored ovih direktnih izjava carevića.

Petar se suočio sa zavjerom u sopstvenoj kući, i ta tiha, neupadljiva, nekakva „usporena” zavjera sina za reforme je bila opasnija nego otvorena pobuna strelaca. Postoje dokazi da Beč stvarno nije isključivao mogućnost podrške Alekseju da on dođe na ruski presto, kako bi oslabili Petrovu poziciju u toku predlaganja uslova mira po završetku Sjevernog rata.

Takođe postoji interesantan izvještaj saksonskog ambasadora u Drezdenu, u kojem se direktno potvrđuje da je Austrija obećala careviću za akciju protiv oca i uvjerila ga u to da će dobiti pomoć i od engleskog kralja. Neki podaci dokazuju da je carević planirao da traži pomoć i od Šveđana. Ni ova verzija ne izgleda nemogućom imajući u vidu da su Aleksej i Šveđani maštali o jednom te istom: „Vratiti Rusiju nazad na stari poredak”.

Imao je carević svoju spoljnopolitičku doktrinu, iako je bila, naravno, utopijska, koju je on jednom ovako formulisao:

„Kada postanem car, živjeću u Moskvi, a Peterburg će ostati provincijski gradić, neću održavati luku, vojsku ću držati samo za odbranu zemlje, ni sa kim neću ratovati, biću zadovoljan sa starim načinom vladanja državom”.

Aleksej je slabo razumio tadašnje evropske poslovne odnose i on je shvatao da će dozvoliti Rusiji da „vlada po starom”. Izjava carevića na sudu nije nimalo ličila na glupost. Jednostavno neočekivano za sve, sin se prvi osmjelo da kaže ocu u oči to šta misli.

Sveštenstvo je, bez obzira na Petrovo insistiranje, izbjeglo da predloži presudu tako visokoj „posebnoj ličnosti”, dostavivši caru samo protivrječne izvode iz Svetog pisma. Tamo se govorilo i o tome da je sin otkazao poslušnost ocu, da je zaslužio kaznu i da otac mora oprostiti bludnom sinu. Sveštenstvu je više odgovaralo da prebaci teret odluke na careva leđa. Svjetovni sud nije izbjegao svoje obaveze i osudio je carevića na smrt. Ispod smrtne presude ima 127 potpisa, prvi su se potpisali generali i admirali, a spisak je završen sa gardijskim potporučnicima. Na spisku smrtne presude prvi se potpisao Aleksejev „učitelj” knez Menšikov.

Presuda nije izvršena, Aleksej je umro u kazamatu 26. juna 1718. godine, najvjerovatnije nije izdržao mučenje. Ni do danas se nije uspjelo pouzdano utvrditi uzrok smrti. Zvanična verzija ne izgleda ubjedljivo. Tvrdilo se da je carević, saslušavši presudu, doživio šok, da se poslije toga razbolio, zatim ispovijedio, pričestio, pozvao oca i zamolio ga za oproštaj i kao hrišćanin umro od moždanog udara. Dosta zbunjuje i zapis u garnizonskoj evidenciji Petropavlovske tvrđave, gdje je bio utamničen Aleksej. Iz te knjige evidencije se vidi da je na dan smrti carevića Petar dolazio u tvrđavu sa devet visokih činovnika i u tom vremenu je vršeno mučenje u već „pripremljenom mučilištu”, ali nad kim, to nije poznato. To se dogodilo izjutra, a u šest sati uveče, kako tvrdi zvanična verzija, carević je umro.

Bilo je i drugih verzija, ali nijedna od njih se ne može smatrati apsolutno istinitom.

Sledećeg dana, 27.juna, cijeli Peterburg je slavio godišnjicu Poltavske bitke. Na svečanom ručku i balu bio je prisutan i Petar. O tome šta se dešavalo u carevoj duši i šta je on preživljavao, sve arhive ćute. 30.juna su u tajnosti sahranili carevića Alekseja u Petropavlovskom saboru, sprovoda i korete nije bilo.


(Nastaviće se)

---