Smit je stvoren da bi, zajedno s Neom, „iskovao“ novi početak, to su bile njihove krajnje svrhe. On je morao biti krvnik, jer je samo kao krvnik mogao „raspaliti“ suprotnost s Neom do ekstrema, i time dovesti do promjene svijesti i ljudi i vještačkih inteligencija.

Pokušajmo još ponuditi odgovore na pitanja s početka ovog dijela teksta. Ko, dakle, pobjeđuje? Pobjeđuju ljudi i vještačke inteligencije. I Smit i Neo ispunjavaju svoju transcendentnu svrhu time što su doveli do završetka rata. Smit ne uspijeva da ostvari svoje ciljeve, jer su vještačke inteligencije i ljudi uvidjeli da ne mogu opstati jedni bez drugih. Borba sa Smitom mora biti borba na život i smrt za ljude i inteligencije zato što je u pitanju njihov opstanak; za Nea, reklo bi se, ne mora, ali jeste, jer mu Smit ne ostavlja nikakvu drugu mogućnost; sam Smit pak, zbog volje za moć, borbu vidi kao borbu na život i smrt. I Smit i Neo moraju stradati u gigantomahiji jer obojica predstavljaju anomaliju, Smit kao virus, Neo kao supermen u matriksu. Prvi sukob, na kraju Matriksa, nije dovoljan za uravnoteženje, jer još uvijek nemamo ni Krvnika ni Odabranog, sloboda za ljude tada je još uvijek apstraktna, te je i rezultat tog sukoba samo Neova sloboda u matriksu, neaktualizovana u stvarnosti; vještačke inteligencije takođe još uvijek misle da mogu bez priznanja ljudi.

Zašto Smit ne može da shvati Neov odgovor na pitanje zašto nastavlja da se bori: „Zato što sam tako izabrao“? Zašto Neo dopušta Smitu da ga pretvori u sebe? Da li se Neo predaje? Ili možda time obesmišljava Smitovu volju za moć i time ga poražava? Koji je smisao Smitovog uvida da je svrha života da se okonča, te koji u slobodi, istini, miru i ljubavi vidi tek iluzije i konstrukcije ljudskog uma? Na ova pitanja nemam odgovor, jer bi za to bilo potrebno mnogo više prostora i, bojim se, dobro poznavanje istočnjačkih tradicija mišljenja.

Bilo kako bilo, smatram da je impresivno to što su, barem u okvirima ove interpretacije, Vačauski svojim filmom dopustili ne samo odjelotvoravanje jedne tako spekulativne ideje, kakva je Hegelova ideja filozofije istorije, već i da su to dopustili čak triput, i kod Nea i kod Agenta Smita i kod spleta Arhitekta-Proročica.

Nemogućnost da odgovorim na poslednja pitanja potvrđuje da je interpretacija ponuđena u ovom tekstu apstraktna i parcijalna, da nema namjeru da pretenduje na to da bude prava, istinita, najbolja ili sveobuhvatna, jer ne želi da jedno ovakvo (umjetničko) djelo zatvara u Prokrustovu postelju metafizičkog načina mišljenja. Kao i svako veliko misaono i umjetničko ostvarenje, i Matriks je bogatiji nego što će to ijedna interpretacija koja pretenduje na istinitost i sveobuhvatnost ikad moći i zamisliti.

PIŠE: DR PREDRAG MILIDRAG

(KRAJ)

---