-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Kralj je dobio za profesore najstručniji kadar koji je u Srbiji postojao. Andra Nikolić i Mihailo Vujić imali su po trideset i sedam godina i do dolaska dvadesetosmogodišnjeg Albera Malea bili su najmlađi kraljevi profesori. Među profesorima većina su bili ljudi bogatog predavačkog iskustva, što u gimnazijama, što na Velikoj školi. U takve doajene mogu se ubrojati Nikola Krstić, Grgur Milovanović, Jovan Bošković, Ljubomir Kovačević, Stevan Lovčević i Svetomir Nikolajević. Programi po kojima je kralj učio svakako nijesu bili „uzani”, kao što je primijetio profesor Male. Oni su, ipak, nudili opšti nivo znanja koji je bio neophodan visokom kraljevskom položaju. Kralj nije smio znati manje od prosječnog gimnazijalca. Upoznavanje sa osnovama pojedinih naučnih oblasti moglo je samo pozitivno uticati na njegov sveopšti umni razvitak, što je upravo bila svrha raznorodnih školskih predmeta. Iako nije završio školovanje, kralj Aleksandar je četiri godine sticao sistematsko obrazovanje, kakvo do tada nije bilo priušteno nijednom novovjekovnom srpskom vladaru.

Inteligentan, sa odličnom memorijom i znatiželjom podstaknut na pitanja, kralj Aleksandar je kod svojih staratelja, guvernera, ministara, namjesnika budio velike nade u budućnost. Svi se slažu da njegovo spoljašnje držanje i rezonovanje bar za pet godina nadmašuju stvarnu starosnu dob. Oni koji ga duže nijesu vidjeli očekivali su da zateknu dijete, a već 1893. su bili iznenađeni kada su pred sobom vidjeli čovjeka koji je bio „potpuno obaviješten” o stanju u zemlji i koji je po komentarima, preciznim pitanjima, ali i izgledu, ličio na dvadesetogodišnjaka. Njegova nesporna inteligencija dolazila je do izražaja zajedno sa pronicljivošću i izraženim darom zapažanja. Zato kraljevim profesorima nije bilo naporno da sa njim rade i postižu dobre rezultate. Koliko je bio privržen profesorima, teško je reći. Ni na kog se nije žalio i nikog posebno nije hvalio i izdvajao. Kralj nije volio da ga propituju, volio je živ razgovor, diskusiju. Izvrsnom koncentracijom, pogledom netremice uperenim u predavača, bez pokreta i bez riječi, Aleksandar je izazivao tremu kod profesora. Koliko je zaista razumio gradivo pojedinih predmeta, posebno je pitanje. Njegov guverner je vjerovatno uočio manjkavosti u razumijevanju, te je u septembru 1892. izdao uputstvo za nastavnike koje je imalo za cilj da ukloni neke negativne pojave tokom nastavnog procesa. Pod tačkom jedan zabranjivalo se da nastavnici ćaskaju sa kraljem tokom časova i da vode razgovore koji nemaju veze sa predmetom predavanja, a naročito su zabranjivani razgovori političke prirode. Nastavnicima je dalje naloženo da veću pažnju obrate na temeljitost znanja nego na kvantitet i da rade na tome da kraljevi odgovori budu jasni i precizni. I ocjene sa propitivanja iz pažnje morale su biti bilježene svakodnevno, „ozbiljno i pravično”. Guverner je odlučivao o broju pismenih zadataka koje je kralj obično imao iz maternjeg i stranih jezika jednom po dva puta mjesečno. Svaki nastavnik je morao spremiti lekcije u rukopisu ili označiti djela i autore iz kojih će kralj učiti. Za sva pitanja koja su se ticala kraljevog naučnog obrazovanja, nastavnici su se morali obraćati isključivo guverneru.[...]

Guverner Mišković, koji je najviše vremena provodio sa kraljem, iskreno ga je zavolio. Opšte karakteristike svog vaspitanika guverner je ovako opisao: „Bistar i darovit; dosjetljiv i lukav; pamćenje odlično; nemaran i neuredan, štedljiv; jogunstvo i pristrasnost u igri; dobrota srca i plemenitost; povratljiv iako nervozno razdražljiv”. Kralj bi se u bilijaru, i kad nije bio u pravu, ljutio preko svake mjere i bio je kapriciozan, ali bi poslije popuštao, čak i priznavao da je pogriješio.

Sistematičnost i pedantnost nijesu krasili kralja Aleksandra. Knjigu iz biblioteke nikada nije vraćao na mjesto, na njegovom radnom stolu i u fiokama nije bilo reda. Tvrdnju guvernera Miškovića da je bio neuredan ne treba uzeti bez rezerve. Znajući kakva su načela discipline i urednost u vojnika, vjerovatno bi i mnogi od nas podlegli sličnoj ocjeni. To mogu biti karakterne osobine, ali ne i mane. Kralj je, u suštini, bio vrijedan i savjestan đak, i to u vrijeme emotivne nestabilnosti i stalnih roditeljskih svađa.


(NASTAVIĆE SE)

---