Aleksandar Obrenović je vremenom postao svjestan onoga što se dogodilo između njegovih roditelja. Sve je prihvatao kao „fait accompli“, niti je pokazivao znake iznenađenja, niti je postavljao pitanja. Kraljica Natalija je priznavala da uopšte nije razumjela prirodu svog sina, koji nikada nije postavljao pitanja o stvarima koje su mu morale izgledati čudne i prihvatao je svaku situaciju ne zahtijevajući objašnjenja. Naprotiv, u uobičajenim životnim okolnostima bio je izuzetno ljubopitljiv. Od trenutka kada su krenule roditeljske svađe, kralj je bio nijemi posmatrač. Da li je njegovo ćutanje bilo odraz vrlo tegobnog unutrašnjeg stanja, pitanje je na koje se pouzdani odgovor ne može dati. Mada je djelovao zrelo, kralj je ipak bio samo dijete i rado se zabavljao igračkama vojnika koje mu je majka kupovala.

Stupanjem na presto Aleksandrovo djetinjstvo prestaje, kao i bezbrižnost u kojoj je do tada uživao. Prikrivane roditeljske svađe silovito su izbile na površinu, a mladi kralj je, prilično surovo, bio u njih uvučen. Roditelji su prestali da ga štede, baš kao i namjesnici, vršioci kraljevske vlasti. Majka je gajila nerealna očekivanja od sina koji je postao vladar. Nije uzimala u obzir važnu činjenicu da je on vladar bez vlasti. Njihova prepiska je ubrzo promijenila ton. U diplomatskom koru se uveliko šaputalo da Aleksandar pati i čezne za majkom i da, kako su tvrdili ljekari, postoji velika opasnost da se psihički razboli. Majčina sumnjičavost ga je samo dodatno dražila. Stalno mu je prebacivala da želi da joj piše sam, aludirajući na očevo supervizorstvo. Otac je, pak, prijetio majci da će sva njena pisma zaplijeniti, ako ubuduće ne pripazi kako se o njemu izražava. Roditelji su neosnovano tvrdili, svako za sebe, kako čine sve da dijete bude pošteđeno „prave istine“. Međutim, oboje su u tvrdnjama bili neiskreni i optužujuće nastrojeni jedno prema drugome. Kulminacija u napetosti između majke i sina dogodila se onog trenutka kada sin nije ispunio njene nade da će je pozvati da dođe u zemlju. Umjesto toga, molio ju je da bude strpljiva dok namjesnici i njegov otac ne pronađu rješenje kako i pod kojim uslovima je moguć njen povratak. Majka mu je zbog toga mnogo zamjerila, a on je uvijek odgovarao na njenu kritiku istom rečenicom: „Ne mogu da učinim ništa zato što sam maloljetan“. Zaboljele su ga majčine riječi kada ga je u lošem kontekstu poistovjetila sa Srbima, govoreći da su Srbi dobili kralja kakvog zaslužuju.

Odnosi Namjesništva sa kraljem Milanom bili su precizirani ustavom i naročitim aktom potpisanim 7. marta 1889. Odnosi Namjesništva i kraljeve majke nijesu, međutim, bili regulisani niti jednim aktom, zato što po ustavu kraljica nije imala regulisan status, osim onog koji se odnosio na sve građane u zemlji. Opasnost od nepredvidivih kraljičinih poteza je bila latentna, tim prije što nije priznavala zakonitost razvoda i tražila je načine da ga pravno obori. Mladi kralj je shvatao da ne može ništa da učini. Bio je upoznat sa tačkom sporazuma kojom se, po insistiranju oca, viđanja sina i majke zabranjuju na teritoriji Srbije. Zato joj je pisao: „Ti znaš da bih ja volio da nije bilo svađa ni razvoda, i da ću ja biti veoma srećan ako regenti i papa nađu rešenje da se ti vratiš ovdje“. Prešao je preko njenih osuda i uvjeravao ju je u pismima da je voli i da će je uvijek voljeti. Sa velikom pažnjom kralj je pratio razvoj pregovora između namjesnika i oca, iščekujući s nestrpljenjem susret s majkom. Kralj, međutim, nije bio spreman na nepoštovanje očevih želja i narušavanje ustavnih prava koja su mu obezbijedila starateljstvo. Iz razvoja događaja u takozvanom kraljičinom pitanju, koje je preokupiralo sve sfere društvenog i političkog života u Srbiji, može se zaključiti da kraljica nije držala do sinovljevih savjeta. Odbacila je sve predloge Namjesništva da se dogovorno utvrdi njen status i povratak u zemlju, a na Aleksandrovu konstataciju da bi njene samovoljne akcije mogle da budu neprijatne po oboje, nije se ni najmanje obazirala. Svoj dolazak u Srbiju najavila je samo sinu. Ministri i namjesnici su je unaprijed obavijestili da joj u tom slučaju neće biti priređen zvanični doček i da joj kralj Milan neće dozvoliti da vidi sina. Aleksandru nije bilo jasno zašto je njegova majka odbila jednu razumnu ponudu, koju su joj namjesnici i ministri sa mukom izdejstvovali kod kralja Milana.

Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---