-Priredila: Petka Luković

Mnoga pitanja koja su pomenuta u knjizi „Kroz tamnički prozor” opšte su poznata svim tradicijama i samo je razlika u tome što su ta pitanja kod Nikolaja zaoštrena do maksimuma. Kad neko otpadne od Hrista – to je, po njemu, najstrašnije zlo. U samom hrišćanskom svijetu dešavaju se otpadništva u razmjerama apokaliptičkog karaktera i vladika Nikolaj najviše anatemiše lažne usrećitelje roda ljudskog. Mnogi hrišćani, kaže vladika Nikolaj, nijesu se sjećali da postoji Bog, dok se nije digao vihor svjetskog rata. Po njemu, bič rata je učinio da ljudi blagodare Bogu više nego što je to bilo u vrijeme blagostanja. Zbog oholih i grabljivih bivaju ratovi. Strašni dan Gospodnji dolazi kada se pogaze sveti zavjeti i kad se izgubi blagodarnost za vječno spasenje. Pitanje blagodarnosti Bogu Nikolaj naglašava i u slučaju kad se dobija i kad se gubi. On navodi riječi Svetog Jovana Zlatoustog, koji kaže da onaj ko podnese nevolju sa blagodarnošću Bogu – prima vijenac mučenički i da ništa nema svetije od jezika koji u nesreći uzdiže blagodarnost Bogu. Po njemu, Jugoslavija, iako mlada država, propala je zbog grehovne starosti i prestarelosti.

U ispovjednom iskazu iz logora u Dahau, Sv. vladika Nikolaj ističe blaženstvo o čistoti srca. Sve misli u knjizi „Kroz tamnički prozor”, koje su kao neka erupcija buknule da se objasni uzrok paklenog stanja u kojem se našla tadašnja Evropa, su pozitivne misli – jer im je u osnovi ideja o blaženstvu – koja je istina same Hristove propovijedi. On kaže da se ljudi više brinu za spoljašnju čistoću koja se održava vodom a unutrašnju, skrivenu čistotu, nikako ne održavaju. Prašnjavo tijelo može se umiti vodom, dok se duša od grehovne nečistote može umiti samo suzama i molitvom. Kao primjer besprekorne čistote duše i tijela, Nikolaj navodi Presvetu Bogorodicu.

Vladika Nikolaj burne i strašne riječi koristi za sve koji čine zlo, ali, kao monah i veliki znalac duhovnih zakona, to što misli stavlja u funkciju Hristove Besjede na Gori. Kad se više udubimo u ovo djelo, otkrivamo da je Nikolaj imao hrabru poruku protiv svijeta i svjetovnoga duha, koji je u dva svjetska rata uništio milione ljudi. Ali, još više, imao je poruku za one koji nijesu od takvog svijeta, za one koji su nevino stradali. Ta poruka je kod vladike Nikolaja okićena svim primjerima Staroga i Novoga zavjeta. Pominju se Avelj, Josif, proroci: Isaija, Jeremija, Jona, Danilo, car David, Preteča i Krstitelj Jovan. U Novom zavjetu, Golgota i Krst Hristov su dveri kroz koje će proći milioni namučenih i ubijenih. Nikolaj pominje i arhiđakona Stefana i svete apostole, pominje i velikomučenika kosovskog, cara Lazara.

Kao pastir koji život svoj polaže za vjerne, Nikolaj sve svoje poruke piše sa stanovišta opstanka Crkve. On kaže: „Crkva je važnija od svega ostaloga. Znate li da vi nijeste svoji nego Božiji i da se pazite od svake nečistote u djelima, željama i u pomislim”.

Stanje svijeta u kojem se čovjek našao tokom dva svjetska rata opisano je u knjizi „Kroz tamnički prozor” i sa istorijskog i sa duhovnog stanovišta. Međutim, to nije bila svrha Nikolajevog izvještaja iz Dahaua. On govori o duhu svijeta koji je omrznuo Hrista, ali, najvažnija mu je Crkva. Ono što je svijetu svojstveno: ratovi, ubistva, pljačke, otimanja – Crkvi je tuđe. Međutim, ono što je svojstveno Crkvi: Mir, Ljubav, Nada Vječnog Života – potrebno je upravo takvom svijetu. Kad Nikolaj kaže da je vihor rata očistio zemlju od bogozaborava i mnogih bijeda u koje je sebe doveo čovjek, mnogi tumači njegovog djela se užasavaju. Oni pogrešno misle da je on stao na stranu vinovnika rata. Tako se i desio jedan apsurd, da su vinovnici dva svjetska rata osudili Nikolaja i sproveli ga u logor. A poslije, kada je izašao iz logora, oslobodioci su zapisali da je on bio na strani onih koji su ga hapsili. I danas u Dahau postoji ta neka tabla gdje posjetioci vide ime Nikolaja Velimirovića ne kao protivnika, već kao pristalicu logora. Naša je dužnost da ovako nesrećna podmetanja od strane vinovnika dva svjetska rata otklonimo od imena Nikolaja Velimirovića i više upoznamo i stranu javnost sa ovim spisom „Kroz tamnički prozor”, kako bi se sav kulturni svijet uvjerio koliko su njegove riječi istinite i, iznad svega, spasonosne za sav rod ljudski. Naglašavajući zbog čega izbijaju ratovi i kazujući zašto biva da je povodom nekih situacija rat pozitivan, Nikolaj sve to komentariše samo zato – da u budućnosti ne bi bilo više rata.


(Nastaviće se)

---