-Piše:DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ FILMSKI I TV REDITELj

Krhka ravnoteža između te jednostavne želje i ponižavajućeg siromaštva, koju je Umberto uspio da ostvari, uništena je pošto njegova bezdušna gazdarica, nastojeći da ga otjera, zahtijeva da joj plati svu zaostalu kiriju odjednom. Umberto prodaje nekoliko stvari koje ima, pokušava da pozajmi novac od bivših kolega, on je očigledno penzionisani službenik, pokušava čak i da prosi, ali shvata da je nemoguće da sakupi sumu koja mu je potrebna. Najzad, pošto ga je gazdarica javno ponizila izdajući njegovu sobu prostitutkama i samo što ga nije izbacila na ulicu, Umberto odlučuje da izvrši samoubistvo. On međutim u tome ne uspijeva jer ne može sebi da dozvoli da napusti psa. Na kraju oboje ostaju živi, ali niti imaju gdje da žive, niti imaju ikakvih izgleda za budućnost. Očigledno, film o propalom starcu i njegovom psu po prirodi naginje sentimentalnosti, pa ni film „Umberto D.“ ne uspijeva da izbjegne tu zamku, kao što nikada u tome nije uspio nijedan neorealistički film o ljudima-žrtvama. Ali, emocije u njemu uglavnom su iskrene, jer De Sika i Cavatini nisu nastojali da predstave glavnog junaka ni boljim ni otmenijim nego što jeste. Umberto je možda u suštini neprijatan, ali je on u mnogom pogledu prosječna osoba. Roj Arms smatra da je on, kao lik, čaplinovski (De Sika je Čaplina obožavao do pretjerivanja) – mali čovjek prepušten otuđenom svijetu koji za njega predstavlja neprestanu prijetnju.

Istina je, naravno, da je „Umberto D.“ i izbliza razmatran dokument o stanju društva, komentar o licemjerju, surovosti i ravnodušnosti buržoaskog društva prema sopstvenim ostarelim članovima ali, kao i u ranijim zajedničkim djelima De Sike i Cavatinija, u središtu filma jeste istraživanje na temu emocionalnih odnosa među ljudima. U filmu „Čistači cipela“ ključni odnos je onaj između dvojice malih čistača obuće, a u „Kradljivcima bicikla“ to je odnos između oca i sina. U filmu „Umberto D.“, međutim, kao jedini značajan prikazan je odnos između glavnog lika i njegovog psa, kao da se time ukazuje na činjenicu da odnos između dva ljudska bića postaje pretežak ili čak i nemoguć u emocionalno suspregnutom savremenom društvu. Neki smatraju da „Umberto D.“ nije tako pesimistički film kao što je upravo rečeno, ali ipak izgleda da je jasno da je njegov komercijalni neuspjeh direktan rezultat mračnog pogleda u ovom filmu na savremeni život. U godini kada je prikazan, zapravo, neki italijanski političari, a naročito Đulio Andreoti, pokušali su da zabrane izvoz ovog filma tvrdeći da on predstavlja neistinito mračnu sliku italijanskog društva. Posle ovog filma De Sikina karijera je bila u opadanju iako je nastavio do kraja da sarađuje s Cavatinijem.

Neorealizam u cavatinijevskom idealističkom smislu riječi („idealni film bi bilo devedeset minuta života u kome se čovjeku ništa ne dogodi“) vjerovatno nikada nije postojao. U praksi, to je bio film o siromaštvu i pesimizmu, čvrsto ukorijenjen u periodu neposredno poslije rata.

Kada su se vremena promijenila i ekonomski uslovi počeli da se popravljaju, neorealizam je prvo izgubio svoju ideološku osnovu a zatim i svoju temu. Ali, čak i da se Italija nije promijenila od filma „Rim, otvoren grad“ do filma „Umberto D.“ neorealistički film bi propao iz drugih razloga.

Kao prvo, zbog svih svojih kolektivističkih aspiracija neorealizam nikada nije bio popularan u Italiji, tako da je njegov opstanak zavisio od stranih tržišta – naročito od tržišta SAD. Italijanska filmska industrija je prošla kroz tešku krizu 1949. zbog naveliko uvezenih američkih filmova.


(NASTAVIĆE SE)

---