-Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Poslije se čulo – veli
Mišo Janketić – da su četnici tih dana u Pljevljima poklali i pobili još osam mladih žena samo zato što su imale neku vezu sa partizanskim pokretom ili je neko rekao da imaju – sve pop
Milorad Vukojičić, zvani
Maca, i
Božo Bjelica sa njihovom družinom...
Po svemu što sam doznao od tada do danas, moju majku je zaklao baš taj zloglasni pop Maca, koji je dobio taj nadimak stoga što je ljude ubijao i macom da ne bi trošio municiju... Kad nam je ubijena majka, moja sestra i ja smo poslije ostali u Pljevljima, tu kod te porodice
Đenesijević. Tu u komšiluku je živio jedan trgovac, mađarski Jevrejin, sa ženom. Bila takođe Jevrejka. Zaboravio sam im, nažalost, imena, ali znam da je nekako u to vrijeme on umro i da je tome doprinijelo i savezničko bombardovanje Pljevalja.
Nijesu imali djece i njegova žena je odlučila da bježi iz Pljevalja. U Beograd ili možda baš u Budimpeštu – ne znam. Sve je rasprodala budzašto i počela da vreba priliku da krene. Usput je mene ubjeđivala da dopustim da povede sa sobom i moju
Milenu. Nijesam živ dao, pamtio sam šta mi je majka rekla i kakav mi je amanet ostavila.
Jevrejka nije odustajala i uporno je pokušavala da me odobrovolji da pristanem. Jednog dana mi donese par finih žutih cipela. I danas ih pamtim kao da je to juče bilo. Kožne, duboke, sa tvrdim đonom, do pola se šnirale vezicama, a onda kopčama...
Teško je to sada i opisati i dočarati, šta su takve cipele u to vrijeme značile za mene skoro bosonogog. Zaslijepljen tom ljepotom i preokupiran cipelama, nijesam gotovo ni primijetio kad je Jevrejka otišla i povela moju Milenu. Shvatio sam tek poslije da sam ja, u stvari, prodao sestru za te žute cipele, ali je tada bilo prekasno...
Jevrejka se, kako se kasnije doznalo, s mojom sestrom negdje ukrcala u nekakav zlosrećni voz i nekako stigla do Dobruna kod Višegrada, ali ih tu mokrogorski četnici skinuli s voza i nju odmah zaklali čim su joj našli nekoliko dukata sakrivenih u duplom dnu od kofera. Kad su krenuli da ubiju i moju sestru, pritrčala neka djevojka, tu iz Dobruna bila, i otla im je iz ruku: nemojte, ne dam da ubijete ovo dijete grešno no mi ga dajte, imam brata u Višegradu koji nema djece, njemu ću da ga darujem...
– Jesi li ti iz četničke ili partizanske kuće? – pitali krvnici.
Ona kaže da su joj dva brata u četnicima. Kaže im i imena. Neko od četnika, valjda, potvrdi da zbori istinu i taj neki koji se tu nešto više pitao od ostalih, breknuo:
– Eto ti gada toga šugavog i gubi mi se s očiju!
Ona odatle odvede moju Milenu svome bratu
Milivoju Milićeviću u Višegrad.
Ja poslije ostanem još devet mjeseci u Pljevljima kod tih Đenisijevića. Sam, tužan i čemeran, očajan što sam dopustio da mi sestru odvedu. Preživio i savezničko bombardovanje. Neki čudni, dvotrupni američki avioni sijali smrt. Mi se jednog dana sklonili u podrum, u magazu bez prozora, bomba grmnula na ćošak od kuće i zatrpalo nas u podrumu, dva dana i dvije noći nijesmo mogli nikud odatle...Tada sam shvatio da je glad ništa prema žeđi – te muke se i danas živo sjećam kad god vidim vodu...
Odatle se poslije preselimo u kuću nekih prijatelja porodice Đenisijević. Tu preko puta bila partizanska bolnica. Ja spavam zajedno sa
Vladom, starijim sinom Đenisijevića, kad eto ti jednog jutra čovjeka na vrata. Partizan. Dobar dan! Dobar dan. Ima li kod vas, možda, to i to dijete, sin
Radomira i
Milice Janketić? Ima. Ja sam, veli,
Vuksan Baltić, komšija i prijatelj Janketića iz Šahovića, čuo sam za svu njihovu tragediju pa eto došao da vidim to dijete...
Baltić poslije brže javio mojoj strini
Ivi i ona odmah dođe po mene, preko planine, sa drugaricom
Vidnom Lučić. Povela i konja kao da je znala da ja onako jadan, malen i iznemogao ne mogu dugo izdržati da pješačim.
Sjutra: VRATILA MI SE SESTRA MILENA