U znak ljubavi i dužnog poštovanja prema rodnom Stožeru, pokušavam da otrgnem iz čeljusti zaborava zbivanja i događaje kroz koje je Stožer, sa cijelim Zatarjem i svojim narodom prošao. U redovima koji slijede osvrnuću se na jedan od mnogih teških i krvavih perioda u prošlosti ovoga kraja. Bila su to mučna i zla vremena. Narod je trpio muke Isusove. Nažalost, vrijeme stvara duboki ponor zaborava, a on guta sjećanje na teške, ali slavne događaje.

Baš takva je bila, u narodu poznata po imenu Raonička buna. Od 1903. sa prekidima trajala je sve do mladoturske revolucije 1908. godine. Obuhvatala je krajeve Raške, Peštera, Polimlja, Starog Vlaha i Zatarja. Postepeno se širila i rasplamsavala. Bio je to revolucionarno-agrarni pokret seljaštva protiv čivčijskog odnosa i nacionalnog porobljavanja. Raonička buna je nikla na tradicijama srpske nacionalne revolucije – Prvog srpskog ustanka. Imala je sve odlike revolucionarne borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje.

Raoničku bunu, kao i mnoge druge, digli su seljaci, jer nijesu mogli trpjeti zulume, poreze i sve druge namete koje su morali plaćati vlastodršcima. Dodatno su age i begovi narod opterećivali i kulučili, do te mjere da su im uzimali „i crno ispod nokata”. Doslovce, narod je za njih radio i stvarao. Ako bi se neko usprotivio, najsvirepije je bio kažnjavan, proganjan, pljačkan, robljen i ubijan. Ako bi se masovnije pobunili, dolazila je vojska da ih silom umiri, i da im da do znanja da tako mora biti. Gomilali su se brojni problemi. Teški teror, visoki porezi, zavađenost i mržnja dostizali su granicu neizdržljivosti, gdje je srpskom narodu bilo jedino rješenje samoodbrana. Seljaci su najveći teret trpjeli, pa su i vođe najčešće bile iz njihovih redova, kao i sve komitske i ustaničke snage do 1912. godine.

Raonička buna je dobila ime po raonicima koje su seljaci predavali vlastima kao upozorenje da pod postojećim uslovima neće obrađivati zemlju. Iz ovoga se može zaključiti da je seljaštvo u ovoj buni koristilo sve oblike borbe, kako protiv turskih vlasti i njihovih brojnih poreza i nameta, tako i protiv aga i begova. Od pojedinačnih ubistava aga i begova, preko raznih bojkota, izbjegavanja turskih vlasti, proganjanja iz sela poreznika i turskih činovnika, paljenja imovine, pa do oružane borbe i ljutih bojeva sa turskom vojskom i policijom. Borili su se kako su znali i umjeli. Ovu bunu nijesu željele niti su je podržavale ni Crna Gora, ni Srbija.

Nije bio izgrađen čvrst način vođenja bune i komandni centar. Uz brojne nedostatke, nije donijela ni krajnji cilj – slobodu. Međutim, imala je veliki uspjeh jer je uzdrmala tursko feudalno carstvo i rastresla njegovu upravu u sjeničkom i pljevaljskom Sandžaku i ubrzalo proces raspadanja Turske na tim prostorima.

Pored ekonomske borbe, buna je uzdigla nacionalnu svijest naroda, osnove ustaničke vojske, i orijentisala ga na borbu za konačno oslobođenje. Zato su iz redova seljaka u ovim krajevima bila dva bataljona, koja su sa crnogorskom vojskom učestvovala rame uz rame u Prvom balkanskom ratu 1912. godine i konačno oslobodili ove krejeve od turske okupacije. To su bili Prošćensko-barički i Premćansko-krupički bataljoni.

Prije turske okupacije ovi prostori bili su Raška oblast, stara Srbija.

Za vrijeme Raoničke bune oblast je podijeljena na dva Sandžaka – sjenički i pljevaljski.

Vraneški (donjokolašinski) srez pripadao je sjeničkom Sandžaku. Sjedište je bilo u Šahovićima, današnje Tomaševo, bio je to srez bez gradskog naselja. Imao je 34 sela sa 1.030 kuća i 6.337 stanovnika, od kojih 4.067 Muslimana i 2.270 Srba.

PIŠE: SVETISLAV ŠESTOVIĆ

(Nastaviće se)

---