-Piše: Milica Kralj

Jedan od najvećih pjesnika Španije – Federiko Garsija Lorka – najpopularniji i najčitaniji svjetski pjesnik i dramski pisac, strijeljan je 19. avgusta 1936. godine u selu Viznaru u rodnoj Granadi. Uhapsili su ga falangisti, vojnici Frankove civilne garde i istog tog dana i strijeljali, a njegovo tijelo bacili u neobilježeni grob.

Antonio Maćada, pjesnik – sabrat napisao je ove potresne stihove: „Videše ga kako ide... Prijatelji, u Alhambri, od sna i od kama/podignite grob pesniku,/da kraj njega voda što plačući pada/Zbori večno. Zločin vide/Granada, Granada, njegova Granada.“

Mjesto gdje je ubijen nalazilo se blizu Velikog izvora (Funetas Grande) koji je u narodu bio poznat pod imenom Izvor suza. Jedan od tadašnjih dežurnih grobara koji je sahranjivao strijeljane, po imenu Pako, ispričao je: „Ležali su pokraj puta njih trojica. Lorku sam poznao sa slika. Imao je na sebi leptir mašnu, znate onu široku što nose umjetnici. Pored njega ležao je učitelj bez noge. I toreador kojeg sam takođe znao. Sahranili smo ih svu trojicu u plitkoj raci jednog preko drugog.“

Zašto su ubili Lorku? Maja 1936. španske dnevne novine pišu da je pjesnik Federiko Garsija Lorka podržao predlog svog prijatelja pjesnika Antonija Maćada (1875–1939) i potpisao antifašistički manifest protiv narastajućeg fašizma generala Franka. Taj potpis ne samo da je pokrenuo zamajac smrti već ga je i ubrzao.

Poslije strijeljanja, vlada generala Franka uništila je sva njegova djela i zabranila da se njegovo ime spominje kako bi u cijeloj Španiji zauvijek izbrisala sjećanje na jednog od najvećih pjesnika i dramatičara koje je Španija imala.

Lorka je rođen 1. juna 1898. u selu Fuentevakerosu kraj Granade u bogatoj zemljoradničkoj porodici. Srednju školu završio je u Granadi, zatim upisuje studije filozofije, književnosti i prava na granadskom univerzitetu. Druži se sa najistaknutijim predstavnicima starije i svoje pjesničke generacije, slikarom Dalijem i režiserom Luisom Bunjuelom, kompozitorom Manuelom de Faljom. Dali je uradio nekoliko njegovih portreta, ali je i Lorka uradio jedan portret Dalija. Pjesme je počeo da piše u 15. godini osluškujući ritmove i melodiju matičnog tla, osjećajući silinu i intenzitet boja, smjenjivanje svjetlosti i tame. Završio je studije prava, ali se njime nije bavio, već je u potpunosti bio okrenut umjetnosti.

Pored Servantesovog „Don Kihota“ Lorka je najprevođeniji španski pisac. Do današnjih dana u cijelom svijetu objavljuju se i dalje njegova djela: „Knjige pesama“, „Pesme o kante hondu“, „Ciganski romansero“, „Pesme u Njujorku“, „Plač za Sančes Mehijom“, „Tamaritski divan“, „Kravava svadba“... Svjetsku slavu donijela mu je, kako kritičari smatraju, njegova najbolja knjiga „Ciganski romansero“. U toj zbirci sintetiše špansku lirsku inspiraciju (duh narodne lirske poezije) i blistavu raskoš Gongorina jezika. „Romansero“ je čista poezija.

U jednom razgovoru o poeziji ovaj andaluzijski slavuj, kako ga do današnjeg dana zovu u Španiji i širom svijeta, kaže: „Imam oganj u rukama. Osjećam ga i baratam njime savršeno, ali ne mogu da govorim o njemu a da ne upadnem u literaturu. Razumijem sve poetike; mogao bih o njima govoriti kada ne bih svakih pet minuta mijenjao mišljenje. Pišem sada poeziju da se otvore vene, s emocijom u kojoj se ogleda sva moja ljubav za stvari i moja radost pred stvarima. Ljubav smrti i farsa smrti. Ako je istina da sam pjesnik po milosti Božjoj – ili vražjoj, istina je i da sam zahvaljujući tehnici i naporu, i što hoću da sasvim spoznam šta je pjesma.“

Pošto je prijateljima pročitao svoju najnoviju dramu „Dom Bernarde Albe“ odgađa ranije planirano putovanje u Sjevernu Ameriku i Meksiko gdje je bio pozvan. Umjesto putovanja koje bi mu spasilo život, pun crnih slutnji odlazi u Granadu. Dva dana kasnije počinje građanski rat. Neki rođak njegovih prijatelja u kući gdje je bio smješten odao ga je ubicama. U kobnoj avgustovskoj noći kad su ga izveli iz kuće, nad Španijom je ostalo da lebdi njegovo pitanje postavljeno ubicama: „Zar ćete me ubiti na ovako lijepoj mjesečini?“


(NASTAVIĆE SE)

---