-PIŠE: MILICA KRALj

„Bogovi su osudili Sizifa da neprestano kotrlja veliki kamen do vrha jedne planine, odakle se on vraćao usled svoje vlastite težine. Oni su smatrali, s izvjesnim pravom, da nema strašnije kazne od uzaludnog i beznadnog rada. (...) Shvatili smo već da je Sizif uzaludni junak. On je to koliko po svojim strastima toliko i po svojoj muci. Njegov prezir bogova, njegova mržnja prema smrti i njegova strast za životom donijeli su mu ovu neizrecivu kaznu, gdje se cijelo biće ulaže da ništa ne dovrši. To je cijena koju treba platiti za strasti ove zemlje. Ništa nam se ne kaže o Sizifu u paklu. Mitovi su stvoreni da ih mašta oživljava. Što se tiče ovog, tu vidimo sav napor jednog tijela da podigne ogroman kamen, da ga kotrlja i izgura uz strminu, već stotinu puta pređenu; vidi se zgrčeno lice, obraz priljubljen uz kamen, podmentnuto rame koje prima masu prekrivenu ilovačom, noga koja ga zaustavlja, i nanovo samo ruke, potpuno ljudska pouzdanost dvaju ruku punih zemlje. Na kraju ovog teškog napora, određenog prostorom bez neba i vremena, bez dubine, cilj je dostignut. Sizif tada posmatra kamen kako se za nekoliko trenutaka spušta prema tom nižem svijetu odakle ga opet treba izgurati do vrha. On ponovo silazi u podnožje.“ Ovo je početak „Mita o Sizifu” Albera Kamija, tvorca apsurdnog djela, koje se nadvilo i nad njegovim životom i okončalo ga iznenada, dok se spremao da započne nove knjige, apsurdnom saobraćajnom nesrećom. Prije nego što će krenuti na poslednje putovanje zapisao je: „Moje djelo još leži preda mnom.“ Sa kupljenom voznom kartom u džepu, on koji nije volio vožnju automobilom, ipak je sa prijateljem i izdavačem, mladim Milošem Galimarom, sjeo u automobil i – poginuo 1960. godine blizu Pariza.

Kami je rođen 7. novembra 1913. u siromašnoj porodici u Alžiru. Otac mu je brzo po rođenju poginuo u bici na Marni u Prvom svjetskom ratu. Borio se da preživi i završi školovanje i studije filozofije radeći kao prodavač automobliskih djelova, udarajući pečate na vozačke dozvole, pa čak i da mjeri barometarski pritisak u meteorološkoj stanici. Radi i kao novinar u jednoj radio-stanici, osniva pozorišnu grupu, igra fudbal sve dok mu ne otkriju tuberkulozu. Oduševljavao se filozofijom Kjerkegora i Kafkom, Dostojevskim i jasnom misli francusih klasika. Od 1947. počinje da se druži sa Sartrom 1947. i to prijateljstvo će trajati sve do 1951. kada objavljuje esej „Pobunjeni čovjek“ koji će dovesti do raskida prijateljstva među njima, jer Kami zagovara ideju pacifizma, a Sartr komunizma. Kami se aktivno bori za ljudska prava za sve unižene i protiv nepravdi svih vrsta.

Na temi apsurda Kami je izgradio čitav svoj književni, intelektualni pa i životni stav završio je tragično i apsurdno kao Merso, glavni junak „Stranca“, upravo u skladu sa svojom filozofijom da se sopstvena filozofija mora živjeti. „Doživeti Tipasu, a svjedočenje i umjetničko djelo doći će kasnije. U tome je sloboda“– kaže Kami u „Pirovanju”. Njegovo djelo bavi se čovjekom i ljudskom egzistencijom, a čine ga romani: „Stranac”, „Kuga”, „Pad”; pozorišni komadi: „Nesporazum“, „Kaligula”, „Opsadno stanje”, „Pravednici”, zbirka priča: „Pobunjeni čovjek”, „Leto”.

Svoje djelo zasnovao je na ideji stvaranja kao zahtjeva za pobunom koja se može sagledati izvan istorije i zato umjetnost otkriva poslednji pogled i sadržaj pobune. No stvarajući ljepotu izvan istorije, umjetnost ometa preobražaj same istorije u apsolutnu ljepotu: ona teži da iznova stvori svijet. Umjetničko djelo čuva svijet od prolaznosti i izražava želju za jedinstvom. Umjetnost je, dakle, uobličeni zahtjev za nemogućim. Umjetnik mora služiti istini i slobodi. A slobodan umjetnik je onaj koji sam mučno stvara svoj vlastiti poredak. Sloboda ljude udružuje, robovnje ih razdvaja čineći ih usamljenim. „Bez kulture i relativne slobode koju ona pretpostavlja čak i savršeno društvo nije ništa drugo nego džungla. Zato je svako autentično stvaranje poklon budućnosti.“

Bio je najmlađi dobitnik Nobelove nagrade rođen u Africi, koja mu je 1957. dodijeljena, kako je istaknuto zbog: „njegove važne literarne produkcije, koja s jasnom ozbiljnošću osvjetljava probleme ljudske savjesti našeg vremena.“ Na dodjeljivanju u Stokholmu rekao je: „Smatram da je nagradu trebalo da dobije Malro!“ Malro je na to rekao da „Kamijeva izjava služi obojici na čast.“


(NASTAVIĆE SE)

---