-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

I u glavnom gradu Mađarske, Manojlović slobodno vrijeme provodi po kafeima, veselo, bezbrižno, u lunjanju sa prijateljima, isključivo Mađarima. Ali, u bilježnicama su i tragovi tegobnog egzerciranja, prije svega u Beloj Crkvi, u kojoj je dospio sa svojom jedinicom. Žali se na patrolne vježbe, na pentranja preko brda i provlačenja kroz doline. U slobodnim časovima čita Vajldov „Brevijar“ i u njemu ove dvije misli: „Društvo će ponekad oprostiti zločincu, ali nikada sanjaru“ i „Moral je poslednje utočište onih koji nemaju smisla za ljepotu“. Vojnu obavezu odužio je od 12. jula do 27. oktobra 1903. godine. Dvadesetogodišnjak Todor Manojlović svodi račune sa sobom: „Prošle su dvije godine. U školi nijesam mnogo naučio, ali sam dosta čitao djela svjetskih pisaca. Počeo sam da pišem dva romana sa kojima sam se mnogo namučio... Život je borba i ja moram da se borim dalje. Zašto i čemu služi život? Kako ga treba iskoristiti?...“

Piše pjesme, prozu... ali i crta, slika, druži se sa mladim umjetnicima, piscima, slikarima, muzičarima, glumcima. Početkom januara 1904. u njegovim dnevničkim zapisima saznajemo da je bio u Beogradu – čita srpske narodne pripovijetke, ali i pisma „jedne moderne djevojke Mir Jam“. U pozorištu gleda „Romea i Juliju“ od Šekspira. Početkom februara napustiće Beograd i otputovati za Budimpeštu. Stigao je na maskenbal, obišao univerzitet, a poslije nekoliko dana krenuo je za Segedin, pa potom u zavičajni Banat. Čita, kaže, sagu o jednom pjesniku – Oskaru Vajldu: „Vrlo dobra knjiga... Data je prava slika o Vajldu. Ja ne vjerujem da je Daglas (?) autor, jer je ovdje opisano sve sa strašću...“

Sa prijateljima razgovara o lektiri koju čitaju, o Ničeu, Spinozi, o Grcima, Jevrejima i o Turcima, ali i o socijalizmu i individualizmu, o Ibzenu, Geteu, Napoleonu, Šileru, Kantu, i, naravno, o Oskaru Vajldu. Jer, njihovo društvo je isključivo muško... U oktobru 1904. godine dolazi opet na nekoliko dana u Beograd, kod rodbine – rođaci ga vole, odvode u Košutnjak i Topčider na izlet... A onda opet Budimpešta. Čita „Sliku Dorijana Greja“ Oskara Vajlda: „Za mene je Vajld jedan od najvećih pisaca novijeg vremena...“, kaže prijateljima. Ali, dodaje da čita i Turgenjeva i da mu se veoma dopada, kao i Lamartin, i Flober, Dostojevski, Anatol Frans... To su pisci o kojima razgovara u svome veselom društvu po budimskim i peštanskim kafanama i poslastičarnicama, na korzou. Todor Manojlović, ipak, najradije čita pjesnike – Verlena i Bodlera, a veoma mu se dopada i Jovan Dučić.

Čita, slika, piše, a ponekad ode i na predavanje na univerzitet. Ali, umjesto pravnih nauka, odlazi da sluša predavanja iz istorije umjetnosti, arheologije... Oduševljava se razgovorima i knjigama vezanim za renesansu. A od pjesnika – Endre Adi, poeta u modi, mlad i ambiciozan, od Todora stariji šest-sedam godina. On ga čak i prevodi, i to na njemački jezik. Od srpskih pisaca, savremenih, posebne simpatije gaji prema Lazi Kostiću. Srpske pisce posmatrao je iz prikrajka i nije žurio da im se približi. Sam se kao gospodičić držao po strani, povučen, lijepo obučen i vaspitan sa manirima mađarske gospoštine.

Njegov brat Ivan uči za oficira, izučava vojne nauke. Todor napušta studije prava – konačno napušta Nađvarad i u jesen 1910. godine odlazi u Minhen da na univerzitetu sluša predavanja iz istorije umjetnosti. Pred odlazak dobija pismo od uglednog austrijskog pisca Štefana Cvajga, kome je pisao sa poštovanjem i zanimanjem, ali kome je slao i svoje pjesme. Cvajg (iz Beča) piše Manojloviću:

„Vrlo poštovani gospodine, veoma sam se obradovao da čujemo novosti o Vama, nakon što sam već preko gospodina Filepa upoznao lijepe probe Vaše umjetnosti. Nadam se da ću uskoro imati prilike da se sa Vama i lično sretnem. Vama najodaniji Štefan Cvajg.“


(NASTAVIĆE SE)

---