Manojlović u Minhenu stanuje u Pettenkofer strasse 10. Intenzivno se dopisuje sa starim prijateljima – iz Nađvarada. Da li ta pisma otkrivaju njegovu vezu sa homoseksualnošću? Pisana su bez okolišenja: „Dragi Teo, dušo...“ zatim „Ljubi te mnogo Pišta...“, ili „Grli te i ljubi... Laci je stari dobri dečko...“

Proljeće i ljeto 1911. godine provodi u Italiji – Toskana, ali prije svega Firenca. Oduševljava se renesansom, muzejima i galerijama, vedutama toskanskih gradova, ali upoznaje se i sa futurističkim pokretom u književnosti, sa tom umjetnošću budućnosti, kako je govorio njegov osnivač, pjesnik Marineti. Početkom jeseni dolazi kući, u Bečkerek, a onda odlazi u Temišvar gdje će u listu Neue Temisvarer zeitung pisati pozorišnu i muzičku kritiku. Naredne jeseni, 1912. godine dolazi u Veneciju, gdje se interesuje za italijansko staro slikarstvo i arhitekturu.

Manojlović objavljuje i svoj prvi tekst na srpskom jeziku – u „Ljetopisu“ Matice srpske 1913. godine. Piše o knjizi „Saputnica“ Isidore Sekulić, prvoj knjizi književnice koja je izazvala različite komentare i među čitaocima, ali i kritičarima. Todor Manojlović piše sa odanošću: „Isidora Sekulićeva daje nam u svoj knjizi jednu zbirku sopstvenih duševnih portreta – ili bi bilo tačnije reći: duševnih pejzaža... Sumnjam da je prije nje još jedna srpska duša poznala i doživjela sve te emocije, sumnje i krize, da je uočila sve te tajne i daleke ljepote, svireposti, da se toliko borila i mučila mislima i problemima kao ona...“

Ferije 1913. godine provodi u Rimu. A kako je bilo u „vječnom gradu“? U jednom sjećanju Todor Manojlović će kazati da je svakog dana po pet-šest časova provodio po galerijama, muzejima, crkvama – „razmatrajući, učeći i bilježeći“, naslađujući se ljepotom djela Mikelanđela, palata i trgova... Osjećao se blaženo, opušteno kao nikad – opčinjen ljepotom Rima... Vraća se (vozom) u Švajcarsku, u Bazel, na studije istorije umjetnosti i arheologije. U „Ljetopisu“ Matice srpske objavljuje i svoj prvi esej o Adiju – to je prvi značajniji prikaz Adijevog pjesništva na srpskohrvatskom jeziku, naglašavajući da su u njegovim stihovima najvažniji motivi – žena, vino, domovina, novac i Bog. Za njega je Adi „pjesnik po milosti Božjoj, pjesnik, rekao bih gotovo, u mitskom smislu riječi... pjesnik pun strasti, vizija, sjećanja i žudnji“.

U Bazelu, gradu na tromeđi Francuske, Njemačke i Švajcarske, u kome je najstariji univerzitet Švajcarske (osnovan 1460. godine), Todora Manojlovića će zateći Prvi svjetski rat. Zapravo, prvu vijest su čuli, tetka i on, u njemačkoj banji Krajcnah – zajedno su krenuli u Bazel, pa onda u Firencu. Brat Ivan je kao mlađi austrougarski oficir sa svojom jedinicom stigao na obalu Drine; komanduje artiljerijskom jedinicom i biva pogođen u oko od srpskog vojnika (ostao bez oka i poslije liječenja, okupaciju je proveo u Beogradu).

Familija Manojlović, Kupusarević, Krsmanović... svi su na sigurnom. Todor, međutim, u talasu rodoljuba koje je zahvatilo srpske intelektualce, odlučuje da u ljeto 1916. godine, krene kao dobrovoljac na Krf, da pomogne srpskoj vojsci. Radio je najprije kao prevodilac za francuski i italijanski jezik. Onda će 1917. biti premješten na službu u Presbiro pri Vladi Kraljevine Srbije. Na Krfu će početi da sarađuje sa „Srpskim novinama“, a naročito u podlistku ovog glasila („Zabavnik“) u kojem „pored raznih ideoloških, kulturno-političkih članaka, objavljuje prvi put i svoje pjesme“. U „Zabavniku“ će objaviti dramski prvijenac „Evropa i Njemci“, pisan namjenski za vojna pozorišta. Taj krug oko krfskog „Zabavnika“ „pokrenuo je obnovu naše poezije“. Jovan Deretić u svojoj „Istoriji srpske književnosti“ kaže da je Manojlović svojim pjesmama i kritičkim napisima „sudjelovao živo u tom pokretu...“

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---