U opštem oduševljenju građani Berana i šire okoline, a u prvom redu glavari Vasojevića, vjerovali su da će crnogorska vlada obezbijediti sredstva da se ubrzo izgradi nova školska zgrada, ali s obzirom na ulazak Crne Gore u rat protiv agresorske Austro-Ugarske monarhije, avgusta 1914. godine, očekivanje je ostalo samo lijepa želja. Školske zgrade iz turskog vakta služiće gimnazijskoj nastavi i prvih godina poslije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918). Odluka o osnivanju Beranske gimnazije s oduševljenjem je dočekana ne samo u Vasojevićima, nego i u čitavoj sjeveroistočnoj Crnoj Gori. Njoj su gravitirali đaci iz beranskog, andrijevačkog, kolašinskog i bjelopoljskog sreza.

U dolini Lima još od srednjeg vijeka ljudi su gajili vjeru da su pismenost i kultura neprolazne vrijednosti – znalo se da: „Što pero napisa, to sjekira ne stesa”. Narod ovog kraja je žalio za spaljenim rukopisima, knjigama i drugim kulturnim tekovinama Manastira Đurđevi Stupovi, Šudikove i još mnogih drugih crkava na „svetim vodama Lima”, jadikovao je i za drugim uništenim spomenicima kulture. I upravo ta svijest o kulturi, o vrijednostima knjige i škole, i tu na Limu, nadjačavala je ono beznađe i klonulost pravoslavne raje u široj okolini, koju je gotovo pet stotina godina nemilosrdno ugnjetavala vlast Osmanlija. Polazeći od saznanja da novo vrijeme traži ovladavanje znanjima, viđeniji i imućniji ljudi iz ovog kraja su još od prve polovine 19. vijeka slali svoju bistroumnu djecu najprije u monaške škole: u Dečane i Pećku patrijaršiju, a od 1836. godine i u Đurđeve Stupove, gdje je školu osnovao iguman Mojsija Zečević (bila monaška i polusvjetovna). U drugoj polovini 19. vijeka češće će mladići iz Vasojevića odlaziti na šklovanje u bogoslovsko-učiteljske škole, gimnazije, kao i na fakultete u gradovima Srbije, Turske – Prizren, Skoplje, Solun, Carigrad, daleke Rusije, Austro-Ugarske i Njemačke.

Zato nije bilo slučajno da je prvi fakultetski obrazovani pravnik u Crnoj Gori bio Gavro Vuković, sin glasovitog vojvode Miljana Vukova, dugogodišnji ministar spoljnih poslova Crne Gore (diplomirao pravo u Beogradu). Spomenimo i druge diplomate njegovog doba – Dmitra Bakića, Marka Cemovića, crnogorske ministre Milosava Raičevića i Ljubomira Bakića, političara Janka Spasojevića i mnoge sveštenike, učitelje, profesore, pravnike – školovane u srednjim školama prije otvaranja Beranske gimnazije. Iz našeg kraja je bio i Ilija Popović, pravnik sa Carigradskog (turskog) univerziteta, prvi Srbin, kajmakan u Beranama, koga su turski fanatici ubili u Sjenici, zbog energičnog zalaganja za zaštitu srpskog naroda u oronulom Osmanskom carstvu, neposredno prije Balkanskog rata 1912. godine. Spomenuo sam samo ovih nekoliko imena, a ima još znatan broj onih koji su nosili luču prosvjete i kulture poslednjih decenija 19. i na osvitku 20. vijeka, radeći u osnovnim školama i vršeći druge intelektualne i administrativne poslove u našem zavičaju. Te prve generacije učenih ljudi učinile su da se i kod našeg običnog čovjeka javi želja za prosvjećivanjem, za masovnijim školovanjem omladine. I ta velika žudnja za znanjem podstkla je opravdane zahtjeve za otvaranje gimnazije odmah po oslobođenju Berana (1912).

Milovan Đilas, bivši đak ove gimnazije, mnogo godina kasnije, napisaće da Vasojevići „nijesu imali toliko uticajnih ljudi na svim stranama, oni nikako ne bi mogli imati i višu gimnaziju i učiteljsku školu. Za to nije bilo ama baš nikakvih uslova, do glavarske težnje da podižu svoj kraj i neodoljive želje seljaka da školuju svoju djecu, kad već ne znaju kud će s njima. Jedino je đaka bilo i previše, a sve drugo je manjkalo – i profesori, i zgrade, i učila”. Ovom tačnom zapažanju ne treba komentar.

Prve dvije školske godine (1913/14. i 1914/15) nastava u Gimnaziji izvođena je po odranije usvojenom planu i programu Ministarstva prosvjete i crkvenih djela Knjaževine/Kraljevine Crne Gore. Rad škole na početku 1915/16. godine prekinula je austrougarska i njemačka ofanziva na Crnu Goru i Srbiju.

PIŠE: Akademik Miomir Dašić

(NASTAVIĆE SE)

---