-Priredio: Miladin Veljković

Miloš Crnjanski unosi Manojlovićevu pjesmu „Sjećanje na godinu 1916” u antologiju „Ideja”. A njegove dvije pjesme unijeli su Miodrag Ibrovac i njegova supruga Savka u antologiju jugoslovenske poezije 19. i 20. vijeka, objavljenu u Parizu na francuskom jeziku. Teško živi, jedva sastavlja kraj s krajem – mondenstvo košta. Podnosi predstavku predsjedniku Senata: „Čast mi je zamoliti g. Predsjednika Senata da im izvoli povisiti moje prinadležnosti koje su, već od početka skromne, sada, usled najnovijeg odbitka na poreze, reducirane u takvoj mjeri da ne bi mogle više da pokrivaju ni najneophodnije troškove oko moga izdražavanja...” Dobio je povišicu.

Godine 1938. postaje profesor istorije umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Beogradu. Mađari su zainteresovani za Manojlovićevu dramu „Nahoče”, jer govori o srpsko-mađarskim odnosima u prošlosti. Italijanski kralj Vitorio Emanuel III imenovao je Todora Manojlovića za komandatora.

Rat je zahvatio Evropu i svijet. U martu 1941. izlazi (u miru) poslednji tekst Todora Manojlovića, u „Umjetničkom pregledu” Milana Kašanina – „Uloga akta u evropskoj umjetnosti”. Svoje tekstove, rasprave i eseje sakupiće za vrijeme Drugog svjetskog rata u knjigu i objaviti pod imenom „Ogledi o slikarima” (1943). Živjeće u Beogradu i sasvim rijetko će odlaziti u zavičaj. U Beogradu je, uostalom, i njegov književni svijet, a povremeno drži časove iz istorije umjetnosti na Umjetničkoj akademiji. Naredne, 1944. godine, objaviće i knjigu „Ogledi iz književnosti i umjetnosti”. To su njegovi eseji o tradiciji, ali i o Branku Radičeviću, Đuri Jakšiću, Jakovu Ignjatoviću, Zmaju, Lazi Kostiću, Disu, Nušiću, Rakiću, našoj narodnoj poeziji, ali i kroki o znamenitim srpskim pjesnicima između dva svjetska rata (Dučić, Rakić, Pandurović, Andrić, Crnjanski, Rastko Petrović, Massuka, Desanka Maksimović). U knjigu je unio i samog sebe.

Staro društvo se raspalo: Crnjanski je u Londonu, Rastko Petrović u Vašingtonu, Vinaver u logoru (u Njemačkoj), a ono pisaca što je ostalo u prestonici okupljeno je oko Srpske književne zadruge, oko Svetislava Stefanovića. U Zadruzi je svoje „Oglede” objavio i Todor Manojlović, u Kolu (knj.312). Ta knjiga će mu i doći glave, čim stignu oslobodioci-partizani.

Poslije američkog bombardovanja Beograda, u aprilu 1944. godine, Todor Manojlović odlazi u zavičaj. Kao činovnik Ministarstva prosvjete, došao je u rodnu varoš, kao izaslanik ministra prosvjete i vjera Velibora Jonića na završni ispit pri Državnoj trgovačkoj akademiji. Bilo je to ljeto 1944. Dolaskom nove vlasti Todor Manojlović je došao pod udar, prije svega zbog rada u Srpskoj književnoj zadruzi (kao član Komesarske uprave), a i kao autor knjiga – posebno će mu Đuro Gavela, kao delegat Povjereništva prosvjete, uzeti kao otežavajuću okolnost što je u knjizi objavio autoogled, lijepo mišljenje o sebi... Čak je i uhapšen, a poslije saslušanja pušten kući. Pa, ipak, oduzeta su mu građanska prava i protjeran je u Veliki Bečkerek koji 1946. godine dobija nove ime – Zrenjanin.

Okružen pažnjom svoje rođake Olge, Manojlović jedva preživljava. Nema građanska prava, nema bonove za ishranu i namirnice... Rijetki prijatelji rijetko svraćaju. Živio je jedan novi život u kome nikom nije bio potreban... Zamolio je mladog prijatelja dr Vojina Matića, mladića kojeg je poznavao od prije rata, i kojeg je u Bečkereku, prilikom dolazaka (rijetkih), srijetao i razgovarao o umjetnosti, slikarstvu, književnosti, da ode u njegov beogradski stan i pokupi njegove stvari. Ovaj ih je našao „razbacane u predsoblju njegovog stana”. Matić zapaža da su ga „mnogi smatrali kužnim”, da su ga se klonili, kao, u ostalom i prije rata.


(Nastaviće se)

---