Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Blažu još 150 hiljada od države * Koncert zabranjen zbog „Milo, lopove”? * Spremni smo i da ginemo za naše svetinje * Acu isplatili 1,5 miliona, sakrili bar tri ugovora * Nedostajalo hrabrosti * DPS iseljenicima daje pare pred izbore * Podrška za SPC, osuđujemo nasilje
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 22-07-2019

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Mateo Renci, bivši italijanski premijer:
Ako Evropa zatvori vrata Balkanu, to će biti greška.

Vic Dana :)

Hodaju Mujo i Haso ulicom. Zaskoči ih pljačkaš i zatraži sav novac koji imaju. Obojica brzo izvade novčanike i počnu vaditi lovu. Na to se Mujo okrene prema Hasi i pruži mu novčanicu:
• Bolan Haso, evo ti onih 100 eura koje ti dugujem...
Ulazi Perica u kuću sav musav. Otac ga vidio, pa mu kaže: - Perice, ti si jedno malo prase. Razumiješ ti šta je to?
- Razumijem, tata. To je dijete jedne velike svinje - odgovori mu Perica.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2019-07-18 PETAR ROMANOV: KĆERKA PETRA VELIKOG U ULOZI ORLEANSKE HEROINE 8
Peter III dolazi na carski presto
Vojin Peruničić Peter III dolazi na carski presto Poslije smrti Petra Velikog borba za vlast se nastavila, na carski tron se dolazilo prevratima uz pomoć raznih stranaca plemićkog porijekla ili gardijskih bajoneta. Petrovoj kćerki Jelisaveti najviše su pomogli gvardejci, a, naravno, kao i obično, u to su bili umiješani strani ambasadori i vojskovođe, čiji su korijeni bili sa Zapada
-Preveo sa ruskog: Vojin Peruničić

Nije nimalo čudno da je poslije uspješnog presretanja depeše Bestužev uspio da se otarasi Lestoka i Šetardija. Prvoga su protjerali iz zemlje, a drugoga vratili kući u Pariz. Zajedno su se radovali i Bestužev i ambasadori Austrije i Engleske.

Glavna poluga za uticaj Rusa na Evropu u tim vremenima, kao i ranije, bila je moćna ruska armija, ona je i za vrijeme Jelisavetinog carovanja izvojevala dosta pobjeda. U toku „malog rusko-švedskog rata” od 1741. do 1743. godine, Rusija nije samo potukla do nogu starog protivnika, već je i pripojila svojim teritorijama i jedan komadić finske zemlje. U tom periodu ruska vojska se više puta aktivno umiješala u visoku evropsku politiku. 1743. godine, zahvaljujući ruskoj armiji, riješeno je pitanje naslednika prestola u Švedskoj, a 1748. godine, pojavljivanjem ruskog korpusa na obalama Rajne, pomoglo je da se završi rat za austrijsko nasleđe i potpiše Ahenski mir. Rusi su bili najaktivniji učesnici takozvanog Sedmogodišnjeg rata (1756–1763. godine).

Pored toga, kao i u prethodnim vremenima, većina pobjeda Rusiji nije donosilo ništa, osim slave, uspjeh ruskog oružja je samo pojačavao strah od Rusa u Evropi. Ruska armija je porazila nepobjedivog Fridriha, zauzela je Berlin, ali Peterburg nije mogao da iz toga izvuče ni materijalnu, ni teritorijalnu, ni političku korist.

Prije pada Berlina, Fridrih je u panici pisao svom ministru Finkenštajnu:

„Od 48 hiljada vojnika ostalo mi je ne više od tri hiljade. Svi bježe, ja ne mogu da im naredim i da zaustavim vojnike, a u Berlinu neka se pobrinu za svoju bezbjednost. Posledice od bitke će biti još strašnije od same bitke. Sve je izgubljeno. Ja neću moći da preživim pogibiju moje domovine!”

Neodlučnost ruskih vojskovođa je sačuvala Fridrihov život, njegovu domovinu i vlast. Fridrih je, odajući dužno i opravdano poštovanje vojnicima za hrabrost, o čemu je on govorio više puta, takođe isticao i nesposobnost njihovih vojskovođa. „Oni se ponašaju kao pijanci”, izjavio je on jednom.

I u tome je i razlika između Jelisavetine epohe i epohe Petra Velikog. Njegovi vojskovođe i on lično su voljeli da se opijaju, ali su ratovali trezvenih glava i znali su da izvuku korist od pobjeda. Uz to, treba imati u vidu da se nedoslednost i nepromišljenost tadašnjih ruskih vojskovođa većinom objašnjavala postojanjem pruske „pete kolone” u Peterburgu.

Jelisaveta je lično, jer nije voljela Fridriha, zahtijevala energične i odlučne akcije, ali je u tom periodu već bila teško bolesna i svakog momenta je mogla da umre. A poslije nje na presto je morao da dođe čuveni prusofil Petar III. Imajući u vidu ovakvu situaciju, ruske vojskovođe nijesu htjele da rizikuju svoju karijeru. Otuda i njihovo „pijano hodanje”, jedan korak naprijed, a dva koraka nazad.

Na kraju, čak i tamo gdje je patriotizam pobijedio, to zemlji nije donijelo ni blizu dobre rezultate. U Rečniku Brokhauzena i Efrona piše:

„Oslobađanje Rusije od njemačkih miljenika, koji su bili posebno dragi nekim vladarima, pogoršavalo je i bez toga veliku vjersku netrpeljivost, što je Rusiju skupo koštalo. Usmjerena propaganda u tom pravcu nije samo napadala Njemce, nego i evropsku nauku. U Minjihu i Ostermanu su vidjeli misionare satane, koji su poslani da unište pravoslavnu vjeru... Dobivši cenzuru u svoje ruke, Sinod je počeo od toga, 1743. godine je naredio da se potpiše uredba o zabrani uvoza knjiga u Rusiju bez prethodne provjere. Protiv takve naredbe se pobunio kancelar Bestužev – Rjumin. On je ubjeđivao Jelisavetu da će, ne samo zabrana, nego i sklanjanje stranih knjiga uz pomoć cenzure štetno uticati na prosvećivanje. On je predložio da se oslobode cenzure istorijske i filozofske knjige, a da samo bogoslovske treba provjeravati. Ali kancelarov predlog nije zaustavio zavist prema zabrani uvoza knjiga”.

Jelisaveta je došla na vlast na talasu borbe protiv Njemaca, a ostavila je za svog naslednika na ruski presto sestrića, sina svoje starije sestre Ane Petrovne, Petra Urliha (Petra III), direktnog potomka dva nekad međusobno zavađena vladara, Petra Velikog i Karla XII.

To je bio najgori izbor za Rusiju od svih mogućih varijanti. Petar Urlih je obožavao sve šta je njemačko i švedsko i sa ništa manjom strašću mrzio sve šta je rusko. Cijelu rusku politiku, dok je vladao Petar III, vodio je ambasador Pruske.

Tako se vladavina Jelisavete Petrovne – ruske „Orleanske heroine” završila paradoksalno.

Međutim, ona je umjela da izabere za cara ženu, takvu Njemicu, koja je iskreno željela i postala Ruskinja. Katarina Velika je takođe Jelisavetino nasleđe.

Petar Urlih je vladao veoma kratko: od 25. decembra 1761. do 28. juna 1762. godine. Niko više nije mogao da ga trpi, čak ni žena, niti iko u Rusiji.

Sjeni Birona i Ostermana ponovo su se pojavile na carskom dvoru i brzo nestale u etru, jer se čuo topot gardijskih čizama i nježno kuckanje Katarininih potpetica.


(Nastaviće se)


Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"