-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Sovjetska intervencija 1968. nije bitnije uticala na književne odnose Jugoslavije i Zapada. Saradnja je i dalje bila mahom individualna. Nije bilo sporazuma o saradnji, već su uspostavljeni direktni kontakti sa udruženjima ili su slati lični pozivi za posjete i učešće u jugoslovenskim manifestacijama. Veze sa piscima nesvrstanih zemalja su bile intenzivnije nego početkom šezdesetih, ali i dalje ispod željenog nivoa.

Kako se odnositi prema zvaničnim susretima delegacija istočnoevropskih zemalja, bilo je pitanje koje je godinama izazivalo ozbiljna razmišljanja u jugoslovenskom književnom, ali i političkom rukovodstvu. Lagerski karakter tih skupova bio je očigledan, a time i jugoslovensko podozrenje kada bi primili poziv za učestvovanje. Kada je 1963. ova tema postala aktuelna, Jugoslavija je već imala stabilne i redovne književne veze sa Istočnom Evropom, ali da li je njih trebalo proširiti i na ovaj vid?

Jugoslovenskom savezu pisaca je u proljeće 1963. bilo jasno da ih čeka važan spoljnopolitički izazov – poziv istočnoevropskih zemalja za lagersko organizovanje književnih saveza. Redakcija čehoslovačkog „Plamena” je na stranicama svog časopisa uputila pismo savezima književnika osam evropskih socijalističkih zemalja. Pismu je prethodila međunarodna anketa o kulturnoj saradnji socijalističkih zemalja, započeta u prvom broju lista te godine. U anketi je redakcija postavila istaknutim piscima i umjetnicima osam socijalističkih zemalja pitanje o tome šta misle o dotadašnjim oblicima kulturne saradnje. Rezultate su objavili u prva četiri broja te godine. Učestvovalo je 40 pisaca i kritičara i osam umjetnika (jedan iz Rumunije, po dva iz Mađarske i Jugoslavije, tri iz Bugarske, 13 iz Čehoslovačke, 12 iz Poljske, osam iz SSSR-a i sedam iz DR Njemačke). Iz Jugoslavije su anketirani Dobrica Ćosić i Ljudevit Jonke. List se u ovom pismu pozivao na Hruščovljeve stavove, tvrdeći da je „produbljivanje ekonomsko-političke saradnje socijalističkih zemalja”, čiji je neodvojivi dio i „svestrano produbljivanje kulturne saradnje... jedan od najhitnijih istorijskih zadataka sadašnjeg trenutka”. Nagovještavano je i proširivanje razmjene mišljenja i na saveze azijskih socijalističkih zemalja. Smatrali su da je takav vid obraćanja drugim savezima prikladan trenutku koji se odlikuje „širokom demokratizacijom političkog i kulturnog života naših zemalja”. Redakcija je predlagala da se još te godine sazove sastanak predstavnika saveza kako bi razmotrili dotadašnje rezultate saradnje. Citirajući ponovo Hruščova, za cilj tog sastanka su postavili i pronalaženje načina kako da savezi pisaca pomognu „dosledno, postepeno ostvarivanje ekonomske kooperacije naših zemalja i ideološko, političko i kulturno zbližavanje socijalističkog naroda, u čijem će toku definitivno nestati nepovjerenje i otuđenost među narodima kao proiozvod kapitalizma i potpuno pobijediti duh bratstva, prijateljstva i saradnje”.

Vođstvo Saveza književnika Jugoslavije je bilo svjesno da su ovakve inicijative duboko političke. Određeni jugoslovenski odgovor je već bio dat kroz stavove koje je Ćosić iznio kada je učestvovao u anketi časopisa „Plamen”. On je podržao snaženje saradnje književnika ovih zemalja i jugoslovensko učešće na savjetovanju, ali uz isticanje potrebe da na njega budu pozvani i „progresivni pisci” iz drugih evropskih zemalja.

Da bi spremno dočekali zvanični poziv, jugoslovenski pisci su željeli da čuju stav političkih predstavnika svoje zemlje. Generalni sekretar Saveza Ivan V. Lalić je 27. juna 1963. poslao Saveznom odboru SSRNJ (Komisiji za međunarodne veze) prevod teksta iz „Plamena”, nagovještavajući očekivani nastavak ove inicijative u vidu zvaničnog poziva i razgovora na lenjingradskom sastanku. Lalić je tim pismom tražio sugestije od Dobrivoja Vidića.


(NASTAVIĆE SE)

---