Akademik Zoran Lakić, koji je prikupio i obradio relevantnu građu o Učiteljskoj školi u Danilovgradu (od ukupno oko 10 hiljada dokumenata), smatra da je ova škola od 1919. do1929. godine ostvarila svoju prosvjetiteljsku misiju u punom značenju te riječi i dala nemjerljiv doprinos ukupnom razvoju Danilovgrada, kao i to da je dala i doprinos razvoju Crne Gore u cjelini. Za vrijeme desetogodišnjeg trajanja Učiteljske škole ona je izvela brojne generacije školovanih ljudi, koji su progresivno mijenjali ulogu i položaj Bjelopavlića „i dali veliki doprinos svestranom razvitku Bjelopavlića i posebno razvitku duhovnosti”, primjećuje Lakić, navodeći da su zbog toga „Bjelopavlići prednjačili nad ostalima u Crnoj Gori koji zadugo nijesu imali takvu povoljnost”.

Učiteljska škola u Danilovgradu osposobila je i brojne generacije učitelja i iz drugih krajeva Crne Gore, koji su svoja stečana znanja prenosili u sredine iz kojih su dolazili i time su doprinosili uzdizanju svoga kraja. Uslovi u kojima je radila Učiteljska škola bili su vrlo teški i složeni, uzrokovani iscrpljujućim Balkanskim ratovima (1912–1913) i Prvim svjetskim ratom (1914–1918). Već smo naveli sve poteškoće u radu Učiteljske škole, koju su stanovnici Danilovgrada objeručke prihvatili, a njeni predstavnici ulagali su maksimalne napore za njeno lociranje u njihovom gradu. Narod ovoga kraja nije žalio truda, ni sredstava da pomogne rad ove škole: „Ispostavilo se da je Učiteljska škola uzvratila narodu istom ljubavlju. Oživjela je i bogata kulturna tradicija. Njeni nosioci su bili nastavnici i đaci. Drugim riječima, srasli su škola i sredina jedno s drugim, pa je rezultat bio vidljiv na svakom koraku”, piše akademik Lakić.

On navodi da je Učiteljsku školu u Danilovgradu 1919–1929. godine završilo ukupno 437 đaka i to: 1919/20 – 117 učenika; 1920/21 – 60; 1921/22 – 36; 1922/23 – nije bilo četvrtog razreda; 1923/24 – 22; 1924/25 – 37; 1925/26 – 23; 1926/27 – 22; 1927/28 – 62; 1928/29 – 58 učenika koji su završili Učiteljsku školu, a ukupan broj budućih učitelja iznosio je 437. O dobrobitima Učiteljske škole na razvitak ne samo prosvjetne djelatnosti, već i na ukupni društveni progres, akademik Zoran Lakić piše: „Đaci Učiteljske škole u Danilovgradu su ubrzo izrastali u ličnosti koje su uticale na društvene tokove kraja gdje su radili. Bili su pravi prosvjetari – misionari, plodni stvaraoci, publicisti, književnici i drugi kreativci. Neki od njih izrasli su u istaknute političare i narodne tribune svoga vremena. Sve ih je zanimalo i o svemu su pisali u štampi, nastupali su na raznim strukovnim, ali i političkim tribinama. Imali su veliki ugled u narodu, afirmišući struku, propagirajući nauku, a često i politiku”.

Akademik Lakić dalje ističe kako radna deviza učitelja treba da bude da: „učitelj ne smije biti dječje strašilo”; da „školu straha i stege treba zamijeniti školom slobode”, pojašnjavajući da je „škola naša nasušna potreba i velika istorijska nužnost...Njihova promišljanja su odražavala njihov filozofski stav na aktuelnu društvenu zbilju...Učiteljska škola u cjelini unaprijedila je odnos naroda prema duhovnosti. U tome njeno postojanje i rad imaju dodatnu vrijednost”, zaključuje akademik Zoran Lakić, koji se svojim velikim znanjem i istraživačkom marljivošću potrudio da nam prezentuje mnoštvo podataka i dokumentacije o radu Učiteljske škole u Danilovgradu (1919–1929), kao i da pruži obilje materijala za neke buduće poduhvate te vrste.

PRIREDIO: MILjAN STANIŠIĆ

(KRAJ)

---