Prije nego što je mišljenje dao Dobrivoje Vidić, pismo je analizirao Veljko Vlahović. Nije želio da daje ikakve sugestije jugoslovenskom savezu dok ne dobije njihove predloge. Suprotno od Lalića, koji je želio da savez pisaca dobije političke instrukcije, Vlahović je tražio da političari dobiju mišljenje saveza, tj. njegove uprave, pa da onda daju sugestije. Ipak, Vidiću je iznio lična zapažanja: koncepcija pisma je odisala „starom praksom” i dodao da pisci nijesu bili jedinstveni ni u okviru pojedinih zemalja, a još manje su to mogli biti u okviru više zemalja. Prioritet je davao razvijanju bilateralne saradnje. Poslije toga je Dobrivoje Vidić preporučio V. Milatoviću da pozove Ivana V. Lalića i da mu parafrazira stav Vlahovića, ali bez pisanog traga: „Zovi ga sebi, nemoj pismeno!” Tražio je da rukovodstvo saveza postupi po Vlahovićevoj sugestiji, zauzme stav i pošalje im ga, „pa da vidimo”. Milatović je ovaj odgovor saopšto Laliću 9. jula 1963.

Pretpostavke vrha jugoslovenskog saveza pisaca su se pokazale kao tačne. Generalni sekretar Saveza književnika Ivan V. Lalić je prilikom sastanka COMES-a u Lenjingradu avgusta 1963. bio pozvan na sastanak funkcionera saveza pisaca socijalističkih država koji je održavan u Moskvi. Savez književnika SSSR-a je ovaj skup vodio na dva kolosjeka: kao sastanak COMES-a i kao mjesto za kontakte pisaca socijalističkih zemalja, koji je organizovan poslednjeg dana Lalićevog boravka u Moskvi. Bio je predstavljen kao neformalni razgovor o modalitetima buduće saradnje, ali se zapravo radilo o planiranom pokušaju ustanovljavanja redovnog blokovskog okupljanja saveza pisaca. Svi pisci iz Istočne Evrope su na njega došli sa jedinstvenim i razrađenim stavovima. Sekretar Uprave saveza pisaca SSSR-a Markov je na ovom susretu izložio već spremne teze. Govorio je o potrebi redovnih sastanaka rukovodilaca saveza pisaca socijalističkih zemalja, njihovog uzajamnog informisanja i koordinisanja akcija, razmjene materijala i informacija o zbivanjima u literaturi kroz časopise i listove u cilju intenzivnije saradnje i „jačanja ideološkog fronta socijalističke literature”. Pomenuo je i ideju o izdavanju zajedničkog biltena. Predloženo je da prvi takav sastanak bude u januaru ili februaru 1964. u Pragu. Sekretar saveza pisaca Čehoslovačke Ivan Skala je značaj takve saradnje vidio u „potrebi da književnici socijalističkih zemalja zauzmu ofanzivni stav prema gledištima zapadne literature”, jer „ne može biti mirne koegzistencije između dviju ideologija i književnosti”. Političku poruku su Jugosloveni mogli da pročitaju i iz riječi A. Surkova, koji je pozdravio takav susret i činjenicu da su mu poslije dugo vremena prisustvovali i predstavnici Jugoslavije. Lalić se držao stava da su jugoslovenski pisci bili opredijeljeni za sve oblike radne saradnje, jačanje veza, saradnju časopisa i sl. Bio je mišljenja da su dotadašnje forme saradnje bile prevaziđene i nedovoljne i da su im bile potrebne savremenije i sadržajnije forme. Prisutnima je obećano da će njihovi savezi dobiti i stenografske bilješke sa tog sastanka. Ivan V. Lalić je poslije povratka u Beograd pisao Dobrivoju Vidiću i nagovijestio da će ovo pitanje imati mnogo širi značaj od književnog. Tražio je da o njemu diskutuju „i drugi zainteresovani faktori zajednice”, jer je sastanak u Moskvi izrazio „niz tendencija i stavova blokovskog karaktera”.

Sovjetsko nestrpljenje i nezadovoljstvo izostankom jugoslovenskog odgovora su rasli, o čemu je jugoslovensku ambasadu u novembru 1963. informisala potpredsjednica Inostrane komisije Saveza pisaca SSSR-a Jelena Romanova. Međutim, jugoslovenski savez nije žurio sa odgovorom.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---