-PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

U maju 1812. godine, potpuno neočekivano za Napoleona, i Turska je potpisala mir sa Rusijom, što je takođe doprinijelo da se dio ruske armije vrati sa južnog fronta. Mihail Kutuzov je izdiktirao uslove mira Turcima, znajući kako da za kratko vrijeme prije toga porazi armiju velikog vezira. Vijest o rusko-turskom miru je potresla Napoleona: „ To je takva gruba greška, koju ja nijesam mogao da predvidim. Turci će mi skupo platiti za tu grešku!”

Rat je bio neizbježan i zbog političke kontinentalne blokade, koju je provodila Francuska protiv Engleske. Blokada bi bila efektna, budući da je bila opšteevropska i potpuno je bila pod kontrolom Napoleona. Rusija je, ustupivši svoje luke engleskim brodovima pod američkom zastavom, izlazeći iz svojih sopstvenih nacionalnih interesa, faktički bojkotovala ekonomske sankcije, koje je uvela Francuska. Napoleon je morao, ili da prizna poraz i krah cijele svoje antiengleske strategije, ili da natjera Aleksandra I da promijeni poziciju. Do potkupljivanja Rusije za obećanu Galiciju i vezivanja Peterburga za Pariz bračnim vezama nije došlo. Ostao je samo rat.

Na kraju, Napoleon se nije bio još uvijek odrekao svoje davnašnje želje da pokori Indiju. Uoči pohoda na Rusiju, francuski imperator je pričao general-ađutantu Narbonu: „Aleksandar Makedonski je stigao do Ganga, kad je krenuo iz tako udaljenog mjesta, kao što je Moskva. Pretpostavite da je Moskva osvojena, Rusija pokorena, car umro ili poginuo u toku nekakve zavjere na dvoru, recite mi, zar nije tada moguće da francuska armija u pratnji pomoćnih jedinica prispije na obale Ganga. A Gang je dovoljno dodirnuti francuskim mačem, da bi se srušila cijela zgrada veličanstvenog merkantilnog gospodara.”

Ne mogavši da pređe preko Lamanša, Napoleon je maštao da napadne Engleze na uobičajen način. Idući na Moskvu, imperator je vidio ispred sebe rijeku Gang, a dalje i Temzu. Predstojao mu je dalek put i potpuno rizičan. Zapravo, u Napoleonovom logoru praktično nije bilo onih koji su u taj put vjerovali. Bavarski general Vrede, jedan od rijetkih koji se osmjelio da kaže naglas da je bolje da se uzdrže od rata sa Rusima, dobio je odgovor od francuskog imperatora: „Još samo tri godine i ja ću biti gospodar cijelog svijeta”.

Ako su drugi i bili skeptici, oni su tada smatrali da je bolje ćutati i već su proglasili svoje pametne argumente postfaktum. Talerijan je u svojim sjećanjima napisao:

„Kad je Napoleon, odbacujući svaki razuman dogovor, 1812. godine krenuo u sudbonosni pohod protiv Rusije, svaki razuman čovjek je mogao unaprijed odrediti dan kada će on biti prognan od država, koje je uvrijedio i moraće da pređe Rajnu i da izgubi vlast, koju mu je sudbina poklonila. Pobijeđeni Napoleon mora nestati sa svjetske scene, takva je sudbina uzurpatora, koji su pretrpjeli poraz”.

Napoleon lično uoči pohoda na Moskvu, uopšte nije sebe smatrao ni uzurpatorom, ni „čovjekom koji vrijeđa Evropu“. U svom „Memorijalu” francuski imperator piše:

„Ja nijesam imao naviku da kasnim. Ja sam mogao da krenem protiv Rusije u ime cijele Evrope, to je narodni poduhvat, evropska stvar, u tome se sastojao poslednji napor Francuske, njena sudbina i sudbina novog evropskog sistema zavisila je od ishoda te borbe”.

Mnoge od ovih riječi su sporne. U pravu je bio Talerijan, Napoleonov „evropski sistem” ne samo da se nije dopadao Rusiji i Engleskoj, već, zapravo, skoro svim ostalim evropskim zemljama. Drugo je pitanje što se u predstojećem sukobu dva džina, francuske i ruske imperije, većina na evropskoj mašini za klađenje zaista kladila na Napoleona. On je, ipak, uveo u Rusiju ogromnu i dosad neviđenu armiju sa pola miliona ljudi. Naravnu, nijesu se svi iz te pomiješane kolone pošteno borili na bojnom polju. Osim Francuza, u koloni su bili i predstavnici mnogih pokorenih evropskih zemalja, među njima Austrijanci, Njemci, Italijani, Holanđani, Švajcarci. Čak su i Španci bili nasilno mobilisani.


(NASTAVIĆE SE)

---