-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Pavle Savić je ipak prihvatio razne kompromise i pothranjivao ambicije rukovodilaca, poznajući njih i njihova očekivanja i ne želeći da izgubi podršku i izvore finansiranja. Čini se da nije želio, a pitanje je i da li je u datom momentu znao i mogao, da iskreno služi njihovim nuklearnim ambicijama. S druge strane, uprkos „vrdanju“ i oklijevanju, partijsko rukovodstvo je, nemajući alternativu, bilo prinuđeno da se oslanja na njega i njegovo znanje, koje je za njih bilo neupitno i koje su sasvim sigurno i prilično preuveličavali.

Savić se, međutim, ubrzo otvoreno suprotstavio ambicijama rukovodstva, ukazujući na nemogućnost ispunjavanja njihovih atomskih nada. Ovaj put, uz njega je, uprkos sukobima, bio i Stevan Dedijer, kod koga je početni entuzijazam popustio pred saznanjima o stvarnim naučnim i privrednim potencijalima zemlje. Radi se o dopisu „O dva bitna uslova za razvitak atomske energije kod nas“, koji su Pavle Savić, Robert Valen i Stevan Dedijer u ime Instituta nuklearnih nauka sastavili 25. maja 1953. i dostavili „Kabinetu Maršala i drugovima Kardelju, Rankoviću, Đilasu i Vukmanoviću“.[...]

Ovaj dokument daje preciznu i konciznu sliku ciljeva, stanja i problema početnih nuklearnih istraživanja u Jugoslaviji, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina. U njemu su precizno iznijeta dva cilja tih istraživanja: proizvodnja atomskog oružja i korišćenje atomske energije za privredne svrhe. Istovremeno, direktno je iskazana skepsa prema mogućnosti proizvodnje atomskog oružja u Jugoslaviji i iznijeti su argumenti za takav stav (male količine urana u zemlji i nedovoljna snaga privrede), ali ipak nije zatražen potpun prekid rada, već dalje usmjeravanje na bazična istraživanja, razvoj tehničkih mogućnosti, podizanje kadrova i pripremu privrede i industrije za dalji napredak u oblasti korišćenja atomske energije u privredne svrhe. Otvoreno je iznijet i veliki problem nepostojanja dovoljnih količina urana, prema dotadašnjim rezultatima prospekcije, ali je začuđujuće otvoreno i direktno ukazano i na problem „konspiracije“ kao prepreku u razvoju naučnoistraživačkog rada u oblasti nuklearne energije i čak zahtijevano da se takva praksa promijeni. Rukovodioci Vinče su se obratili samom državnom vrhu i direktno saopštili realno stanje i probleme nuklearnih istraživanja, iznijeli prvi kritički osvrt, vjerovatno narušili njihova očekivanja, ali i dali konkretne primjedbe na način i metode razvoja nuklearnih nauka. Ovo je bio prvi slučaj, koji se ponavljao i narednih godina, da se naučnici osvrću na nuklearni progam i upozoravaju državno rukovodstvo na to koje su mogućnosti i ograničenja tog programa, posebno na vojnom polju. Nažalost, nemamo nikakav direktan odgovor rukovodilaca kojima je dopis bio upućen, ali svojevrstan odgovor su dali događaji koji su uslijedili u naredne dvije godine, kako na opštoj partijskoj političkoj sceni, tako i u sferi razvoja nuklearnih istraživanja u Jugoslaviji i u samom Institutu u Vinči.

Poslije Đilasovog pada januara 1954, Stevan Dedijer, koji je i objavljivao u Đilasovoj „Novoj misli“ i čiji brat je otvoreno podržao Đilasa, napušta Vinču, prelazi u Institut „Ruđer Bošković“ u Zagrebu, a potom odlazi u emigraciju. Iste godine i Robert Valen je napustio Vinču i Jugoslaviju i vratio se u Francusku, gdje je nastavio da se bavi naukom. Od potpisnika dopisa iz maja 1953. u Vinči je ostao samo Savić, a na čelo Instituta je bez naučnih kvalifikacija i po političkoj dužnosti došao Vojko Pavličić. S druge strane, od državnih rukovodilaca kojima je dopis bio upućen, Milovan Đilas je bio zbačen sa vlasti, dok su E. Kardelj, A. Ranković i S. Vukmanović ostali i nastavili da oblikuju i razvijaju nuklearnu politiku zemlje.


(NASTAVIĆE SE)