-PIŠE: DR RADENKO ŠĆEKIĆ

Svjedoci smo svakodnevnog indukovanja permanentnog stanje tenzija i opasnosti, svojevrsnog kontrolisanog haosa, koji se promoviše putem kontrolisanih masovnih medija. Idejni i politički napor savremenih političkih elita fokusira se ka ovladavanju idejama i prostorom kulture, identiteta i sposobnosti da preuzimaju najvažnije kulturne i naučne institucije na kojima se odvija specifičan ideološki inženjering i izmjena svijesti. „Novine (mediji) su veliki klavir na kome Vlada svira“, govorio je Gebels, po kojem najbriljantnija propagandna tehnika neće imati uspjeha ukoliko na umu nemate jednu stvar – važno je izabrati nekoliko ključnih tačaka i ponavljati ih. Dobra medijska propaganda je ona koja vodi ka uspjehu, a loša je ona koja ne može ispuniti očekivani efekat. Zadatak medijske propagande nije da bude inteligentna, već da bude uspješna. Danas je dominantna oficijelna kultura koja je kontrolisana i u njoj su dominantne namjena i forma, a ne sadržaj. Od kulture se pravi neka vrsta političkog inženjeringa. Prikrivena autoritarnost savremenog društva, kontrolisana i usmjeravana masovnim medijima kao sredstvom za promovisanje željenih ideja, dovodi potencijalno kritički duh u stanje koje možemo nazvati „ketman“ (mimikrija). Taj pojam povezan je sa knjigom Česlava Miloša „Zarobljeni um“, koja govori o položaju intelektualca u autoritarnim režimima, u kome on intimna uvjerenja zadržavao za sebe, dok javno objavljuje ono što od njega traži politička elita. Savremenijim rječnikom kazano, takav položaj intelektualca u društvu se naziva „mimikrija“, odnosno prikrivanje sopstvenih uvjerenja radi opstanka, kako ličnog tako i profesionalnog. Putem kontrolisanih državnih aparata marginalizuje se kritička svijet u javnosti, čime se politički ciljevi lakše realizuju. Političke elite su se često održavale strategijom distrakcije, odvraćanja i skretanja pažnje na navodne spoljne prijetnje državi, narodu, partiji, čime se teži odvraćanju pažnje od akutnih, aktuelnih domaćih problema. Po potrebi se stvaraju kreirani neprijatelji (tamo gdje ih nema), medijski se apostrofira opasnost od takvih, vrše se svojevrsne podjele u društvu na kojima se opstaje na vlasti, kroz osnovni princip propagande, simplifikaciju antagonizma „dobra i zla”. Kontrolisani masmediji apsorbuju strahove većine, svojom naracijom, efikasno u onoj mjeri u kojoj projektuju novodnu sigurnost i nadu za mase, koristeći se ontološkom zabludom očekivanja „svjetla na kraju tunela” i boljeg života, kao i manipulisanjem ljudskom sklonošću ka iluziji. Riječi anarhiste Bakunjina: „Fantazija će uništiti vlast, a smijeh će je sahraniti”, ili primjena maksime Viktora Igoa da „tek od ironije počinje sloboda“ sažeto odslikavaju konfuziju realnost-virtuelno, kojom je medijski svakodnevno izložen običan čovjek. Putem masmedija se u međunarodnim odnosima često prezentuju zvanične izjave, informacije, poluinformacije ili dezinformacije, dok se realne političke poruke prenose uglavnom u neposrednom kontaktu državnih zvaničnika i predstavnika specijalnih službi. U medijskom ratu globalnih razmjera istina je pretežno „hibridnog karaktera“. Svjedoci smo globalnih geopolitičkih promjena, usložnjavanja međunarodnih odnosa i partikularnih interesa, kako vodećih tako i regionalnih sila. Bogato istorijsko iskustvo ljudske destruktivnosti nas uči da motive pokretanja sukoba po pravilu rijetko ko dovodi u pitanje nakon kraja tog sukoba. Kroz masovne medije nameće se stereotipizirani jezik koji stvara svoj univerzalni diskurs poput: „oni su prijetnja slobodnom svijetu“, „demokratiji“, „civilizaciji“, „našoj stvari“ i sl. Na taj način širi društveni slojevi bivaju zloupotrijebljeni djelovanjem medijskog i obrazovnog aparata, na račun stvaranja, ne konsenzusa/dogovora, već konsenzusa/pristanka. Savremeni ratovi se dobijaju prije svega medijski, jer onaj ko stvori medijsku predstavu o svom suparniku kao,,lošoj strani“ po automatizmu pridobija na svoju stranu relevantne činioce, ali i publiku u svijetu. Može se zaključiti da je ovo era rekonstruisanja čitavog svijeta (na svim poljima), u epohi globalizacije, koju (iako je uglavnom tehnološki proces) neki kritičari prikazuju kao „imperijalizam u novom ruhu”, koja vrši kulturnu, tehnološku, ideološku i ekonomsku „kolonizaciju”.

(NASTAVIĆE SE)

---