Žarko: Ima žena neprirodnih. Ja znam još jednu, koja o muškarcu ne misli. Zamisli ti to. Ili obrnuto o ženi. To je za mene luda žena. Čemu onda život. Jedino što je lijepo jeste ta veza žene i čovjeka. Ako je zlo, nema većeg zla...

(Smijeh)

Perivoje: Pa dobro, mi smo imali sreću u životu...

Andrija: I ta žena nije smogla snage njemu da to reče, nego je baš tebi rekla?

Žarko: Ne ne, ona je bila servirka i ja sam joj govorio lijepe riječi, sa Vitom Nikolićem...

Andrija: Vidiš da se te riječi bolje pamte nego pjesničke.

Veselin: Ali mi je ona prvo naglasila: „Onaj pjesnik!“ Rekoh: „Jeste, jeste“... Primijetila je da je sa nama došla i jedna lijepa gospođa sa šeširom... „Kako se ona zove?“, pita. Rekoh joj: „Zove se Milica Kralj“, „E baš je kralj“.

Andrija: Žena sa iskustvom sve do seksualne revolucije nije se mogla udati. Ovakve simpatije su se krile... A ona hoće sada da svako zna za to.

Žarko: Ja sam imao tu nesreću da sam 1942. godinu proveo u italijanskom logoru, tako da sam napravio knjigu o Italijanima kao veoma humanim ljudima. Ono što nijesam mogao da zapažam kod svojih zavičajaca, širih zavičajaca, iznenadili su me svojom dobrotom... U Branilovici je to bilo... prolazili smo kroz Danilovgrad i vrlo smo veliku neprijatnost doživjeli od građana kada smo prolazili za logor. I tu mi je tek bilo jasno kako pozdravljaju pobjednike, a pljuju poražene.

Andrija: Podsjetio si me na jedan moj feljton u „Danu“ – „Neprijatelji kao prijatelji, a prijatelji kao neprijatelji“. U Podgorici Njemci su nas čuvali od prijatelja saveznika koji su nas bombardovali. Naređivali su da ljudi kopaju kanale da se kriju, a kasnije su naši to predstavili kao teror. Sada, kad nam to govoriš, možeš da uporediš i Italijane i naše na Golom otoku – ko je bio humaniji. To bi upoređenje bilo interesantno.

Žarko: Ako ne pripadaš jednoj partiji, ako smatraju da si izdajnik, a nisam, ja sam zbog mišljenja izdržavao kaznu... Pa ako sam radio u Udbi mogao sam reći da je Perivoje to i to i mogao sam da ga skinem sa dnevnog reda.

Andrija: Da li je za Goli otok bila dovoljna ova moja pjesma u kojoj pominjem da jedno nebo pokriva nas i Rusiju?

Žarko: Ma i manje!

Andrija: Otac mi je govorio da je bilo došlo do toga i da se slovo „r“ zbog Rusije izbaci iz azbuke.

Žarko: Bio je Milivoje Jovanović Mačak, predavao je ruski jezik i književnost, moja generacija i bio je Miodrag Šijaković, da oragnizujemo veče o Jesenjinu. Ja sam imao pjesmu o Jesenjinu: /„Soba sluša romor kiše, /oblak jedan proviruje u sećanja /nemam želja, /vrući damar postao je bolom ledan, /pa sam noćas ostavio sva veselja...“/u tom smislu... I kada smo izašli sa Filozofskog fakulteta u Ulicu kneza Mihaila, tada nije bilo pendreka, ali je bilo nasilja. Pri Kalemegdanu je bila milicijska ispostava. Doveli su nas tamo i prebili poslije te večeri. Ja nijesam samo rekao da je Sergej Jesenjin veliki pjesnik, nego da je velika i Rusija. To je neko zapazio i dao signal. Mene su posebno prebili jer su vjerovatno znali da sam bio na Golom otoku. To su prve velike poslijeratne batine.

Perivoje: Da ga nijesmo umorili?

Žarko: Ne, ne, nego da ne idete po noći...

(KRAJ)

---