-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Mihailo tokom djetinjstva nije imao pravo sistematsko obrazovanje i ono se najčešće svodilo na privatne učitelje i pohađanje nastave sa bratom Milanom, u tzv. dvorskoj školi. Njihovi nastavnici bili su: 1) Avram Gašparović, od maja 1826. pa do Đurđevdana 1835. godine, sa godišnjom platom od 2.000 groša; 2) Georgije (Đorđe) Zorić, od Đurđevdana 1832. pa do maja 1835. godine sa platom od 5.000 groša (februara 1834. knez mu je povećao platu na 6.000 groša); 3) Petar Teodorović, (brat Atanasija Teodorovića), od februara 1834. godine sa platom od 1.000 groša. Đorđe Zorić je, sa Gašparovićem i Teodorovićem, i poslije maja 1835. godine, ostao kao nastavnik dvorske škole. U maju 1837. godine „za vaspitatelja Begova”, došao je Konstantin Ranos sa platom od 4.000 groša. U knjigama državne blagajne, pri izdavanju plata, Avram Gašparović, sve vrijeme je vođen kao činovnik „azne knjažeske”; Đorđe Zorić vođen je do Đurđevdana 1834. godine kao „prosvetitelj knjaževa”, a kada je došao i Petar Teodorović, otvorena je naročita partija u blagajničkim knjigama – „Plata profesora i učitelja”.
Još u ranim godinama mnogi su primjećivali Mihailovu izrazitu pamet i bistrinu, ali i razmaženost, upornost i tvrdoglavost. Shvatao je važnost obrazovanja, te je na čuđenje Husein-paše, beogradskog vezira, zašto Srbi tjeraju djecu da uče da čitaju dok su još mali, majci govorio: „Znaš li, Nako, zašto oni kažu da se neučimo, zato što oni hoće da se bolje od nas da se nauče”. Vrlo brzo je učio, najčešće uz brata, te je već kao šestogodišnjak čitao molitve prije ručka. Oto Dubislav Pirh je prilikom svog putovanja kroz Srbiju zabilježio „Knjaz stade u gornji kraj stola, svi skidoše kape, a mali Mijajlo očita molitvu”.
Za vrijeme boravka u Požarevcu sinove kneza Miloša najprije je, od maja 1826. godine, podučavao Avram Gašparović. Bila je to određena vrsta dvorske, kneževe, škole, a učitelj je pored predavanja najosnovnijih znanja, bio zadužen i za vaspitavanje djece, tako da je ostalo zabilježeno da je Gašparović u vrijeme dok su kneževići objedovali kružio oko stola i pazio na njihovo držanje.
U vrijeme nakon donošenja Hatišerifa iz 1830. godine, kada je dozvoljeno slobodno osnivanje škola, nastojanjem Vuka Karadžića i dolaskom Dimitrija Isailovića, profesora učiteljske škole u Somboru, počela je da radi Viša (Verhovna) ili Velika škola u oktobru 1830. godine u Beogradu. U školi su se po prvom programu izučavali srpska gramatika, sintaksa, antropologija, opšta istorija, opšti zemljopis, jestastvena istorija, račun, njemački jezik i pisanje. Neposredno prije otvaranja škole, kneginja Ljubica je prešla u Beograd i dovela oba sina „u školu na nauke”. Mladi kneževi su školu pohađali cijelu prvu godinu i prvo polugodište druge godine. Isailović je posebno morao da obučava sinove kneza Miloša, naročito u francuskom i njemačkom jeziku „kao glavnoj struci vaspitanja”. Vaspitavajući kneževe sinove, Isailović je zapostavio rad u Velikoj školi, te je uspjeh ostalih đaka u prvoj godini bio vrlo slab. Iduće godine je bio oslobođen od rada u Velikoj školi, koji je preuzeo Atanasije Teodorović, a sam Isailović je bio zadužen isključivo za podučavanje i vaspitavanje Miloševih sinova. Knez Miloš je u januaru 1832. godine donio odluku da djecu vrati u Požarevac. U tom periodu, pored Gašparovića, za učitelja kneževih sinova angažovan je i Georgije Zorić. U vrijeme boravka srpske deputacije u Petrogradu, Zoriću, koji je porijeklom bio Srbin iz Banata, ali je emigrirao u Rusiju, ponuđeno je da pređe u Srbiju i bude vaspitač sinova kneza Miloša.
Novi učitelj je sa porodicom prisno dočekan od strane kneginje Ljubice i smješten u samom Kneževom konaku. Sama kneginja je polagala velike nade u Zorića, te mu je prilikom samog dolaska i predavanja sinova na vaspitavanje govorila: „Bog ti a duša ti! Čini kako najbolje znaš, da postanu valjani ljudi!”
(NASTAVIĆE SE)

---