-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Roditeljsko sprečavanje djece iz srpskih sela da odlaze u škole tamo gdje su one postojale, posebno je dolazio do izražaja u je senjim i proljećnim mjesecima kada su škole bivale polupraz ne jer su mališani ostajali kod kuće radi obavljanja poljskih radova. Na školu se gledalo kao na „dangubu” jer se znalo da će djeca po završetku osnovnog obrazovanja, osim rijetkih izu zetaka, ostati kod kuće i dalje se baviti poljoprivredom, kao i njihovi preci.

Nedostatak nastavnog kadra, s kojim se stalno suočavalo srpsko selo i koji je takođe predstavljao ozbiljan problem u procesu opismenjavanja i prosvjećivanja srpske zajednice, bio je prije svega posledica gubitka učiteljske škole u Arbanasima kod Zadra. Taj gubitak otvorio je pitanje premještanja preparandije u neki drugi grad Dalmacije. Za učiteljsku školu bili su zainteresovani i Šibenik, i Dubrovnik, i Sinj, i Knin, pa čak i Makarska, pokušavajući da ubijede Mi nistarstvo prosvjete da baš oni zaslužuju da dobiju prepa randiju. Sinjani su isticali kao svoju prednost činjenicu da se njihov grad nalazi u kontinentalnom dijelu Dalmacije, pa je pristupačan djeci iz okolnih krajeva koja nemaju sredstava da se školuju u udaljenim, primorskim mjestima. Školski odsjek pokrajinske vlade za Dalmaciju zalagao se, međutim, za preseljenje preparandije na primorje, u Šibenik ili Dubrov nik, gdje bi mladi iz unutrašnjosti dobili priliku da upiju kulturna dostignuća razvijenije sredine i da ih prenesu svijetu iz koga su potekli; od značaja je bilo i to što bi godine inten zivnog fizičkog sazrijevanja proveli u okruženju koje omoguća va pravilan tjelesni razvoj i što bi boravak na dalmatinskoj obali probudio osjećanja ljubavi i patriotizma prema tom kraju jugoslovenske otadžbine, koji je ugrožavala susjedna Ita lija. Odbor podružnice Jugoslovenske matice u Dubrovniku pledirao je za to da se budući učitelji obučavaju za svoj poziv u gradu pod Srđem zbog jugoslovenske orijentacije njegovih sta novnika i zbog svih njegovih kulturnih preimućstava. A po mišljenju Kninjana, pravo rješenje za problem arbanaške uči teljske škole bio je upravo njihov grad, jer bi se djeca iz okol nih seoskih krajeva, kojima je Knin bio blizu, tu mogla lako školovati. Na taj način bi se konačno povećao broj učitelja u kojima je sjeverna Dalmacija stalno oskudijevala. Odlukom ministra prosvjete na kraju je riješeno da se preparandija iz Arbanasa privremeno premjesti u Dubrovnik gdje je, septembra 1921. godine, počela s radom u zgradi ženske učiteljske škole, da bi sledeće godine dobila stalne prostorije u Šibeniku, i odatle se više nije iseljavala.

Srbi u sjevernoj Dalmaciji nijesu mogli biti zadovoljni takvom odlukom nadležnih vlasti, jer u Šibeniku nije po stojao internat u kome bi budući učitelji stanovali tokom školovanja. Početkom dvadesetih godina šibenička opština poklonila je zemljište od 3.200 metara kvadratnih na kome je trebalo da bude podignut internat, mjesni odbor kulturno-prosvjetnog društva „Prosveta” iz Sarajeva sakupio je oko 60.000 dinara, a Glavni odbor „Prosvete” u Sarajevu izdvojio je 20.000 dinara. Ipak, internat u Šibeniku nije podignut. Zbog toga su se umjesto Srba, kojima materijalne mogućnosti nijesu dozvoljavale da četiri godine provedu u Šibeniku o sopstvenom trošku, u preparandiju upisivali prvenstveno đaci iz tog grada i okolnih primorskih mjesta. Za dvadesetak godina rada, ona je osposobila samo 14 Srba učitelja (ne računajući učiteljice). Krajem tridesetih godina u njoj se školovalo 128 učenika, od toga samo 19 pravoslavnih Srba (deset dječaka i devet djevojaka). Država je, ipak, pokazala volju da izađe u susret dalmatinskim Srbima kada je Ministarstvo prosvjete 1925. godine donijelo odluku da u Kninu osnuje državnu učiteljsku školu i da čak podigne posebnu zgradu u kojoj bi ta škola radila. I zaista, u selu Kovačiću kod Knina država je podigla velelepnu građevinu koja se sastojala od prostorija za učionice i internat i uz koju su bili podignuti i paviljoni za stanove nastavnika. Međutim, taj objekat nikada nije pretvoren u školu, već je predat na korišćenje vojsci. Umjesto učiteljske škole, Knin je 1921. godine ipak dobio jednu prosvjetnu ustanovu, nižu, četvororazrednu reformnu realnu gimnaziju. Ona je funkcionisala do kraja dvadesetih godina kada je, zbog veoma loših odnosa u politički podijelje nom kolektivu, zatvorena.


(KRAJ)

---