-Piše:BUDO SIMONOVIĆ

Savo će pretrpjeti i preživjeti muke sva četiri rata, koji će u prvoj polovini dvadesetog vijeka zadesiti i Crnu Goru, a posebno mu je teško palo ropstvo pod Austrougarskom
Kao pribrani i omiljeni majstor – zidar, Savo Dumov Popović je zidao kuće, uglavnom suvozidine, koje i danas odolijevaju zubu vremena, koje nijesu poklekle čak ni 1979. godine kad je Crnu Goru zadesio strašni razorni zemljotres i kad je glavna žica podmuklog podzemnog udara dobrano dosegla do Katunske nahije.
A bistijerne koje je zidao i gradio po bezvodnim krajevima Katunske nahije, naročito u Cucama, Ržanom Dolu, Prosenom Dolu.., i sada, kažu, „drže” vodu, ali koja vajda kad su to danas uglavnom „naselja duhova”, jer u njima više niko ne živi i na napuštenim i zapuštenim imanjima caruje divljač.
Da se i ne govori o Savovim spomenicima po grobljima, koje je klesao od autohtonog kamena. I u tome je pokazivao zadivljujuće majstorstvo – umio je, vele, klešući ukrase ili likove, i trepavice isklesati da se jasno vide, iako mu je glavni alat bio čekić i dlijeto.
Najviše tragova i njegovih zanimljivih rukotorina od kamena i na kamenu, ostalo je, čini se, u Međed Dolu, zaseoku, bolje reći katunu u Donjem Vršanju između Njeguša, Zalaza i Ćeklića.
– U Međed Do se, kao na planinu, izdizalo u proljeće, otprilike oko Blagovijesti – kazuje Milena Popović – tu su postojali mnogo bolji uslova za držanje stoke, ali samo do zime. Zato su ljudi iz ovog kraja od domaćina iz primorja, Lješanske i Riječke nahije uzimali i ovdje izgonili stoku na pašu, pretežno ovce i koze, držali ih tokom ljeta i do kasno u jesen, a vraćali uglavnom u oktobru. Vlasnicima su tada isporučivali određenu količinu sira i kajmaka, zavisno od broja grla i već kako su se pogodili, a sve ostalo preko toga bila je nagrada onome ko je stoku držao i čuvao...
Savo je u Međed Dolu ozidao, za to vrijeme i te uslove i prilike, lijepu i uređenu kuću, koja i danas stoji i predstavlja malu atrakciju i mjesto za okupljanje i uživanje, ne samo za njegove najbliže potomke nego i za nebrojene namjernike koji obilaze ove krajeve i dive se zanimljivostima „kamenog mora” Katunske nahije.
Pored zidova na kući i pomoćnim prostorijama, pored kamenih ograda kojima je opasivao tijesne, okrugle njivice u vrtačama, u kojima je, kao nigdje, rađao krompir, s vremena na vrijeme – kad je zemlju valjalo „prestrniti” i oploditi – i ječam ili kakvo drugo „bijelo” žito, Savo je tu ostavio i dvije prave atrakcije u kamenu.
U kući u Međed Dolu, u zidu je napravio i ugradio pravi pravcati ručni kameni žrvanj za mljevenje žita, koji bi i danas, da nevolja dođe, i te kako mogao poslužiti...
Uz to, nedaleko od kuće, na jednoj stijeni, isklesao je sunčani sat koji takođe i danas nepogrešivo „radi”. Na jednoj zaravnjenoj hridini okomito je pobo i zabetonirao metalnu šinu od oko metar dužine. Potom je dugo pratio i bilježio pomjeranje njene sjenke u krug u toku dana, zavisno od položaja sunca, provjeravao i upoređivao sa kazaljkama na pravom satu, a onda to u kamenu uklesao i trajno označio, tako da se i sada na Savovom satu svako može orijentisati koliko je sati, naravno, samo na vedrom, sunčanom danu.
Jačanje bečke carevine i osvajačke pretenzije, koje je Austrougarska počela ispoljavati u drugoj polovini devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, posebno su teško padale Savu Dumovu, koji nikad nije zaboravio i oprostio tamnovanje u Kotoru i sve ono što je kasnije preživio. A Savo će pretrpjeti i preživjeti muke sva četiri rata koji će u prvoj polovini dvadesetog vijeka zadesiti i Crnu Goru.
Njemu je posebno teško pao pad Lovćena i Cetinja u Prvom svjetskom ratu, odnosno četvorogodišnje ropstvo pod čizmom žuto-crne monarhije, koje je uslijedilo, iako je samim Njegušima to ropstvo, objektivno, donijelo i neke materijalne koristi i blagodeti...

Sjutra: PUSTO ŠVAPSKO DO LOVĆENA BILO